Ako
tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu…
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu…
Avigdor Pawsner 1793—1993 Dean J. Toumin.
..
Poezija vremena…
"…popio
bih Sokratov otrov.
umro bih smrću Seneke. pisao sam ti
pisma. pisao sam ti. pisao usnama po
koži. šaputao. vodio te kroz noć. nježno
milovao. pokazao ti ocean…."
umro bih smrću Seneke. pisao sam ti
pisma. pisao sam ti. pisao usnama po
koži. šaputao. vodio te kroz noć. nježno
milovao. pokazao ti ocean…."
Mahmut Aslan
"Djeluj
samo tako, da ljudsko, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek
vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu."
Immanuel Kant
Jesen, pjesnik, poezija
Čini mi se da jesen pruža najviše inspiracije
pjesnicima. U njoj kao da su ujedinjena sva godišnja doba. Ona je topla, ona je
hladna....maglovita i jasna. Podsjeća me na čovjekov život jer je puna mijena.
Kao da onaj njen dolazak podsjeća na dolazak života. Lagano nam se šulja u tuzi
kiše, a onda opet okupana suncem stvara život jer divna je jesen vedrih
vinograda, no polako kako odlazi stvara sjetu za prošlim danima, radostima
nekih sretnijih vremena. Odlazak najavljuje hladnoću... olovne i teške snove
snivaju/oblaci nad tamnim gorskim stranama...hladnoća donosi još jedan
zalazak...nema više radosnog zalaženja sunca, a pjesnik kao da je
samac usred svemira. No, taj samac voli svu toplinu i hladnoću jeseni, sve
njene boje i njeno sivilo. Ostavlja trag jeseni kroz stoljeća, kroz svoju
poeziju...donosi je i u novo doba kroz stihove ove zbirke.Mnogo je samaca usred
svemira, mnogo je jeseni naših života, naših stihova.
Daniela Crnković, prof.
tajnica hrvatske delegacije Scuola di Poesia
Silvano Cavaliere Bortolazzi
Sve što čovjek radi s ljubavi moralo bi biti
lijepo. Nadam se da sam uspjela složiti ovu zbirku
„JESENJE SONATE“
na radost vas koji
ste, svoje radove objavljivali na stranici Scuole
di Poesia – Delegacija Hrvatske, baš kako ste željeli i da će se moja
ljubav osjetiti.
Nada Vučičić
jesenje sonate
U očiglednosti apsurdne slobode, u
neizvjesnoj nostalgiji za praiskonskim apetitom privrženosti cesaru izjednačenja
ljudske i božanske istosti slobodan let nebom literarature. Odraz lica pisaca u
misteriji vječnosti, u Borgesovom vremenu u nevidljivosti, nedodirljivosti,
nepojmljivosti rijeka koja teče, mi smo rijeka vatra koja gori, mi smo vatra,
zvijer koja nas ždere, mi smo ta zvijer, ljubav koja nas hrani mi smo ljubav .
Duša vremena, anima candida, emocija, početak i kraj, beskonačnost u konačnosti
, sjeme bezgrešnog začeća, bitak svjetlosti, srž pisanja, ritam srca pišućih,
vrtloženje ljepote u ... novom uradku...
Scuola di Poesia-School of Poetry-Hrvatska Delegacija a želeći zadržati jesenju
muziku lepršanja lišća, uokvih stihove
sa stranice da nam dočaraju ljepotu jesenskog
trajanja.
Povjerenica hrvatske škole za područje Zagreba DIJANA JELČIĆ
jesenje sonate
DARKO BALAŠ
Magistar ekonomije, predaje menadžment u jednoj poslovnoj školi i zajedno s prijateljima pokreće online akademiju za učenje na daljinu. Ima 44 godine i živi u Osijeku. Piše ljubavnu i duhovnu poeziju i prozu. Priča "Voljeti nju bilo je lako, osvojila je prvo mjesto na izboru za najbolji rad u riječkom časopisu „Književnost uživo.“ Pjesma „Komadić srca“ osvojila je drugo mjesto na natječaju za poeziju koju je organizirao portal Pisci i književnost. Piše dvije godine i ima svoju stranicu s 8000 fanova.
Mala noćna poruka 4...
Pronađi me u beskraju voljena, čekam te tamo, čekat ću te i kada anđeli odlete, čekat ću te negdje na početku svake nade, u očima svih ljubavnika i na usnama svake pjesme. Jer znaš........ja, ja volim te....Volim te od prvog trena koji si obojala sobom, još od onda kada je srce ostalo u tvom osmjehu, još od onda kada sam te prvi put sanjao na javi, još od onda kada si tako žudno potražila moje usne da se nakon svih traženja spojimo u jedno. Upio sam te tada, upio sam svu tvoju nježnost u zagrljaj topline, one koja ostaje i u hladnim noćima bez svjetlosti.
Nisam ti ništa rekao, znam, nisam niti trebao, čula si me dušom, znala si da sam pjesnik koji zauvijek pjeva jedino tebi, da sam slikar koji u umu tka jedino portret koji se tobom zove. Nebo mi je dalo pastele od čarobne prašine kojom sam pokrio sve one praznine koje si ti ispunila, jedina moja.
Tada sam napokon znao, tada sam pronašao sebe nakon bauljanja nečijim tuđim životima, zapravo, od tada i postojim. Više nema obmana i više nema potrage, vratio sam se kući, vratio sam se tamo gdje oduvijek pripadam, u taj jedan trenutak koji je oslikan negdje na početku svemira, u onaj tren koji traže svi oni što lutaju. Pronađi me tamo, negdje u najtajnijem kutku svog uma, izbriši sve nebitno sklopljenim kapcima i vidjet ćeš koliko sam te silno volio i živo za tebe. Čekam te tu, u beskraju......
SRODNE DUŠE
Postoji li vrijeme za nas, ljubavi moja, skriveno od ljudi
Ako postoji mjesto slobodno od mržnje, ti u njemu budi
Ja naći ću te tamo, jednom, kada prođu jesenje kiše
U proljeće rano, okupanu svjetlom, kad' oblaka ne bude više
Ukrali su nam beskrajne sate što u jedan su se jecaj slili
Oteli nam još u povoju ljubav, nezreli, nevini, slabi smo bili
Uzeli su nam dane, kao zrna života što teku u pješčanom satu
Satrli ih jedno za drugim, u svom prljavom, duševnom blatu
Zli ljudi neki, što ucjenom lome stabljiku dok još je mlada
Na vrelinu pustinje bacaju cvijet iz sigurne zaštite hlada
Al’ ne znaju oni da rijetke biljke uvijek podignu glavu
Kad pronađu svjetlost, kad spoznaju jedinu istinu pravu:
Kako prolaze kiše i ljudi i sve mržnje što u strahu neznanja se rode
Kako dvije srodne duše nitko zaustavit neće, kad' k vječnosti hode.
ZNAM DA ĆEŠ DOĆI
Korak tvoj slutim, u vjetru ga čujem što ljubav se zove
On puše sa zvijezda, niti sudbine veže u zaplete nove
Znam da ćeš doći, još u meni tečeš na platnu života
U srcu stari film traje, glumac je glavni tvoja ljepota
Osjećam kako sve si mi bliže, naš vihor još prohujao nije
S ruba svijeta se vraća, tamo, gdje sva sjećanja krije
Znam da ćeš doći, još jutra maziš osmjehom dive
U prvoj misli ga spoznam, sve slike u meni žive
Lice ti vidim, trag tvog poljupca kušam na usnama žene
Stanuješ u njoj, slatkoćom svojih zamjenjuješ njene
Znam da ćeš doći, još film svaki samo tvoju ulogu nosi
U svakoj sam lopov, što kroz druge, jedino tebe prosi
Znam da ćeš doći, još u meni tečeš na platnu života
U srcu stari film traje, glumac je glavni tvoja ljepota
DIJANA UHEREK STEVANOVIĆ
Dijana
Uherek Stevanović
rođena je 14.5.1968.godine u Garešnici, R Hrvatska. U Pakracu je završila
Učiteljsku srednju školu. 1986. godine dolazi u Suboticu, završava Pedagošku
akademiju u Kikindi, a poslije i Pedagoški fakultet u Somboru - master. Provela
je neko vrijeme u OŠ "Ivo Andrić" Bjelovac - BiH, radeći kao
učiteljica, a sad je zaposlena u OŠ "Miroslav Antić" na Paliću. Živi
u Subotici. Apsolvent je na Teološko katehetskom institutu u Subotici. Pored
pisanja, bavi se slikarstvom.Uvrštena je u nekoliko zajedničkih međunarodnih
zbornika: "More na dlanu", "Valentinovo",
"Očaravanje", "More na dlanu 2 ," Citat. rs ","
Izvan dometa "," Život na Balkanu "," Magija ""
Ponišavske priče "," Almanah 2 "" Arte stih "i drugih
pedeset.
Samostalne zbirke "Vanvremene" - izdavač Panonske niti,
Srbija, "Beskraj" i "Notovana", izdavač UG
Hrast Hrvatska, objavila je 2013. godine. Zbirke "Bezimena",
"Ona" izdavač UG Essegg i "Ratnica svjetlosti"elektronska
knjiga izdavač Diogen objavila je 2014. "Vanvremena Artemida"
objavljena je za UG Essegg 2015. i zbirka pjesama "Nebo u zubima"
izdavači "Galaxy" Niš i UBU. U pripremi je knjiga poezije "Nevidljiva"
u izdanju UG Hrast iz Hrvatske.
Istočila sam,
poslednju penušavu suzu
iz ugljenisanog oka.
Vampirima je ponestalo
vremena za mene.
Najavljivači SMAKA SVETA
pitaju me za siguran datum,
a ja se samo smejem,
poput klovna,
poderanih gaća.
ŽIVOTA HARMONIJA
Kad nagazi te
Vivaldi
sa sve četiri
godišnja doba
odjednom,
ne ostaje ti
ništa drugo,
nego da živiš
proleće
u sred zime…
Jer,
čujem,
poje mi neke laste
što na vrane sliče,
ali…
Ne mogu meni ništa
tri falširana akorda
kad znam
da me čeka
života harmonija
negde tamo
u sred leta
gde
jesen ljubi proleće.
L'ARMONIA DELLA VITA - Prevod: Nataša Butininar
Quando t’investe
Vivaldi
con tutte e quattro
stagioni
a un tratto,
non ti rimane
nient'altro
ma di vivere
la primavera
in cuore dell'inverno .
Dal momento,
che sento,
cantare alcune rondini
che assomigliano ai corvi
ma
non posso a fare nulla per me,
tre accordi copiati
mentre so
che mi attende
armonia di vita
da qualche parte
in piena estate
dove
l'autunno bacia la primavera.
VESNA ANDREJIĆ MIŠKOVIĆ
Vesna Andrejić
Mišković je rođena 1964 godine u Kruševcu .Već trideset četiri godine živi u
Slavoniji.Živi i stvara u Slavonskom Brodu.Piše od djetinjstva ali intenzivno
se bavi pisanjem unazad dvije godine.Za to kratko vrijeme objavila je svoju
poeziju u pedesetak zbirki i zbornika kao i svoju zbirku "U SOBI
ZRCALA".Neke pjesme su joj prevedene na
engleski,arapski,bugarski,makedonski i talijanski.Članica je više književnih
društava.
Sklupčana ležim
u kutu odsjaja
tvojih zjenica,
u bezvremenoj
ekstazi dubokih ponora,
kojoj je jedino mjerilo
nježnost tvog pogleda.
Najezda ljupkosti
mi rosi obraze
rumenilom ,
od silne potrebe
za tvojim dodirom.
Vladaju orkanski valovi
krvotoka,
izazivajući u istom trenu
oseku i plimu
u mom zbunjenom umu.
Osjetim obamrlost
udova
od silne čežnje
pod kožom etera ,
slušajući tvoj glas
između redaka,
dok do mene dopire glazba
Celine Dion....
"I am your Lady
and you are my Man"...
NIGHT BYPATHS
Intoxicated luxuries
night bypaths,
with pitcher
in my hand
full of sin.
I m dancing
with angel
wihgs colorless.
I give up trembling
with desire
for survival
leave no trace,
in the recognition
sealed with kisses.
Embraced dawn
break the jar washed
from sin.
Going with
purple in eye
as if nothing
happened.
NOĆNE STRANPUTICE (prevod na hrvatski)
Opijena raskoši
noćnih stranputica,
s vrčem u ruci
prepunog grijeha,
plešem s anđelom
bezbojnih krila.
Predajem se
drhteći od želje
za opstankom.
Ostavljam trag
u priznanju
zapečaćenom
poljupcima.
U zagrljaju svitanja
razbijam vrč
opran od grijeha,
odlazeći
s purpurom u oku,
kao da se ništa
nije dogodilo .
NE ZOVI ME IMENOM RUŽE
Ne zovi me
imenom ruže
pustinjski vjetar
mi dade život.
Ne zovi me
dobrotom svijeta ,
raznosim dobro
s čarobnim pijeskom
praveći dine
u zemlji oleandra.
Ne zovi me
niti mojim imenom
zvuk mu se gubi
labirintom tuge.
Ne zovi me
kada zoveš druge...
Pusti me da spavam
san mi sklapa želje
u latice rumenih strasti.
Ne zovi me
u noći bez dodira
i ne zovi me više
nikada imenom ruže....
PREDRAG BABIĆ
rođen u zagrebu 1970 godine pjesme pišem već skoro 30 godina.Trenutno živim i radim u Čazmi.Do sada sam objavio tri samostalne zbirke poezije.Kao rijeka-2013.Kroz maglu-2014.Duša Ljubavi žedna-2015.Izdavacke kuće UG Hrast Gunja i UG Esseg Županja.U svom opusu do sada napisao sam preko 1200 tekstova.
GRLIM TE GRADE
Proći ću opet vječnim Štrosom
Kada lišće prekrije klupe
A sa Sljemena kesten padne
Korakom teškim
A opet lakim.
Zastati ću kraj uspinjače
Pogledom obuhvatiti grad cijeli
Srce će onda da se smiri
Štap će ulicama da zvoni
Nakriviti ću šešir sivi
I kao gospodin fini
Nakloniti se prvoj dami.
Šuštati će listovi s Tuškanca
Vračati slike i sjećanja.
Iako polako dolazi zima
Mene grije Zagreba toplina
Ilica već poljubac mi šalje
Vlaška miriše na kolače.
Kvatrić za Sisvete se sprema
Tu je žuta i bijela krizantema
A mene kao sjena
U stopu prati ta sjeta
Bukovac zvižduk mi šalje
Vrati si se moj dječače.
I sve je tu na istome mjestu
Maksimir piše jesenju pjesmu.
Kao da čitav grad mirno diše
Osmijehom pale se reklame
Mladosti ponovo vidim lice.
Kao da godine duge
Na njemu nisu ostavile bore
Sretan širim svoje ruke
Grlim te rodni grade
Konačno stigao sam iz tuđine.
Ispratio sam jutros
Prve autobuse
Neki i na jug odlaze
Meni ostaju hladne ulice
Kiša šta miluje mi obraze.
U polumraku provincije
Grad je još snivao lažne snove
Za boeme i intelektualce
Ovdje nije bilo nikakve šanse.
U šalici gorke crne kave
Šapat osluškujem mladosti rane
I dok brojim izgubljene bitke
Pola života brzo prođe.
Kroz dim zapaljene cigarete
Vrtim film i slike su blijede
Vidim u ratu vojnike mrtve
Koji su ginuli za tuđe ideale.
Listopad me uvijek zatekne
I čaša vina sama se prolije
Tužne su sudbine ljudske
Dok bogati pravdu nam kroje.
Starost kroz maglu brzo hita
Srce boli a nitko ne pita
Umorila se ova duša
U svijetu laži i ludila.
Kažu da čovjek
Umire samo jednom
Kada smrt stigne
I ode u zemljane grude
Nije li sto puta gorje
Kada za života duša umre
Kada srce pukne
Od te silne tuge
Jer uguše ga emocije jake.
Kažu da čovjek
Umire samo jednom
Kada nestane njegovo ime
A možda se zauvijek
Preseli u te pjesme
Nesvaćen u vremenu
Svoga postojanja
Postane trajan
Budućim generacijama.
Kažu da čovjek.
Umire samo jednom
Kada umre ljubav u njemu
I teško pronalazi
Put kroz tu maglu
Ja sam umirao stalno
A nitko nije
Zamjećivao moju
Otvorenu živu ranu.
ZORAN RADOSAVLJEVIĆ
Konvencionalno zanimanje: zdravstveni radnik; samostalni umetnik pri Udruženju književnika Srbije, u stvaralaštvu već preko 25. godina; rođen, 11.12.1968- me; osamnaest dovršenih knjiga pesama lirsko- metafizičkoga usmerenja ( u tradiciji), iako tek samo dve do sada objavljene, za sve te decenije stvaranja; stanovište: Beograd..
PREBOL PARABOLOM PESME…
Ti ne grešiš vezom, ni izdala nisi; odnekud svojstven hir prednjači prahom
kako izraz ushte, ne tek iz plićaka sve sustale misli iscerene svetom,
dok daruju drevne, jogunaste skitnje, nego kad te rima zaobiđe dahom,
gde je tačka Ničeg materica svega, živi žrvanj koji žnje budućim spletom;
a baš otud prah je i pepeo mapa, i tamo se sviju grabnih grana cveti
pošumljeno šire šarom smetnih dola: za leđima sva te sutrašnjica ote,
otela te svaka čestica negdanjeg, i sve otud merka, mršti se i sveti…
Odavno u sebe okrenuto biće, ti privlačna snago nemoćne lepote,
uzdana što si gromom grobne ćutnje (jer ćuti ko nema oči da te vidi!),
ali mu se senkom dojmiš bliže reči… i tako te lako zbiju prosta mnjenja,
okruže te mnogom mišljenom žedninom, satru sve u tebi koje ih se stidi,
zabezeknu sami uzrok svakog smisla, nikad bliska duhu ljudskoga stvorenja,
preneraziš perom raštrkani zaklon; za krvavu kiblu nakrcanu svime
što ćutanjem samim predočava kob- odalamiš prvu poletelu glavu,
obistinjen vešto prorok si Prazninom, te raskrivan polet zdrobi bilo čime
infamiju plase sazdevaka sito, al’ netvoja ruka pokosi svu slavu…!
Prestaću sad tiho da premirem tvojim odvažnom rimom zausnilim čelom,
ostaću ti trajni pobratim Praznine, kotvljen tim dubokim sidrom nepokretnje;
gle, kako ću smerno zapevati s usti akustiku tebe sićen praznom zdelom,
i kako će tada srce koje nemam preboleti svoje uzastopne smetnje…
REMETNIK RASULA
Podnaprsla u htenju da jača si od pera,
ti, kojoj ne manjka krvolipt svih čula,
zagazi put novi, premda nisi vera,
da budeš i danas remetnik rasula…
Izostani opet prestaniji svojoj,
ne okadi memlu beline grozotom
čekanja na izraz strofi bilo kojoj-
ej, ti možeš danas dahnuti životom,
koji nije stvaran i ne izbi s tvari,
iz najdubljeg žljeba pomamnog od hitnje,
jer to Pesma nije, tek eho, ustvari,
što kidiše rimi podnapit od skitnje…
Eto nas u dnici; ambis progovara,
nedorasloj slutnji gozbi prvu reč…
Sagorevaš, muko, i bez truni žara
preostaloj krvi rasapnuvši mleč…
Eto te gde horiš podnadula zvukom
bolest kojoj laknu izobiljem huk,
i raspredaš prazno nekom trećom rukom
snatreći da rima nije samo zvuk;
Podnaprsla u htenju da jača si od pera,
ti, kojoj ne manjka krvolipt svih čula,
zagazi put novi, premda nisi vera,
da budeš i danas remetnik rasula…
TRAŽENJE TEBE
Izlivena sadra u odljevu sjećanja
i ljubavi jauka,
purpura staklenih osmjeha,
glad je okamenila strašću tvog daha...
slomi mi usne čelom jauka,
gazi me mišlju složenog otiska tinte
ne brani mi siluetu nagosti ti tijela
i dodire pora kroz zavjesu rasute istine
na pozornici
kao u tamnici sam, u gnijezdu razapeta,
bezvremena
ustajala voda zgažena
bježim uzvodno u glazbi dirki i struna...
izvirat ću ti na hridi uznesenja
za mrvice ljubavi
za strast i uzdah jauka.
Odvedi me putanjom extaze
gdje rađaju besmrtnost nas bez granica
izgubljenih ugrizom pohote.
Ne mirujem...izvirem ti vrtlogom
u sjemenu ti tijela,
osjeti titraj mi duše
poželi moje tijelo, zarij se žestinom drhtaja žudnje
za ovo malo jeseni,
za proljeće svijesti,
utopi se u meni kanđama i vjetrom naboranim,
trncima zabodi svaku boru bespuća
gdje izgubljeni snom traže spas
za iskre pogleda.
Ne boli me tuga nesanjanih snova,
samo je san vječnost u oproštaju grijeha.
Ti si moj san na vjetru u prahu vječnosti,
ti si moj idol traganja kroz klisure mistične istine
EVICA KRALJIĆ
Izdala sam 5
samostalnih zbirki poezije - NEPOVRAT-, URONJENA U TEBE-, U MIRNE SATE-, IZMEĐU
DODIRA I SNOVA-, RUKE OD SJEĆANJA- i jednu zbirku proze -POKOŠENI CVJETOVI-.
Pišem i objavljujem romane za časopis -Gloria-, Neke su mi pjesme uglazbljene,
a najpoznatija je MOJ DID LUKA - koju pjevaju Gazde.
Ako se pogledom okupam u Tvojim očima
Ako uberem lepršavost svilenih oblaka rasutih
na plavim obzorima mora
Ako pogledom odlutam u Tvoje beskrajne daljine
bit će to hrabrost mog drhtavog srca
koje Te ljubi svojim dubinama
Uronjen si u odaje moga mira
u beskrajne osmijehe koje Ti poklanjam
Užurbanim putnicima Tvoje misli nudim
da pronađu sebe u ljepoti Tvoje istine
Da se zaustave u potrazi za nedostižnim željama
Jer samo je u Tebi čarobna tišina
Vječni mir za srce kojeg nemiri tište
Jer samo Ti imaš dlanove u čijim krošnjama
izvire sreća
Jer
sreća je moja k'o nepresušna rijeka
ljubavi Tvoje
-evica kraljić- pjesma i slika
IZNOVA S TOBOM
Ako zaboravim
kako si ukrao neke dane
iz srca mog
Možda ću ti oprostiti
neprospavanu noć
što ostala je
na praznom jastuku
Ako te pronađem
u dodiru stvarnosti
I osjetim svu
strast tvojih pogleda
Iznova ću sebe izliti
kroz tvoje misli
Iznova ću s tobom
krčiti obale
života
RIJEČI....
nedorečene
bačene na papir
napola tvrde
skliske u davanju
trpke u trajanju
nekome bol
nekome kušnja
riječi
ostavljene
zaboravljene
iskidane
na starim
požutjelim licima
novina
LIDIJA ALVAREZ
rođ.
Ptičar u Zagrebu 12. Veljače, 1960.
Nakon
poplave Save 1964. preseljena u Retkovec pa onda u Čulinečke barake
Osnovnu
školu do sedmog razreda završila O.Š. Retkovec, Zagreb.
Osmi
razred je završila u školi za odrasle Polet, pošto je tu godinu 1995/6 provela
u Domu za Nezbrinutu Djecu u Folnegovićevom Naselju, za koju kaže da je bila
najljepša godina njenog djetinjstva.
Odmah
nakon završetka osmoljetke, udala se i počela raditi. Muž je otišao u vojsku, a
ona se je sa 16 god. brinula sama za sebe.
Sa
devetnaest je rodila svoju prvu kćer Dijanu, koju je tri mjeseca kasnije počela
I odgajati sama; muž I otac je našao drugu, a Lidija još jedan posao u
Ghetaldusu.Nakon kratkog zaposlenja u Hotelu Esplanade gdje je naučila kako
voditi turiste po gradu, Lidija je radila kao vodič subotom i nedjeljom i išla
u školu za tipkačicu navečer.
1981.
Pružila joj se prilika da ode u USA, i ona je uzela svoje dijete i dva kofera
te odletjela u nepoznato. Tu joj se rodila još jedna djevojčica Andrea, sada
družica maloj Dijani; život je izgledao puno ljepši. Djeca su rasla, a sa njima
je Lidija učila i koji put pisala Večernjem Listu
1991.
Lidija je završila Associate Degree at City College Riverside, Psihologiju
najviše.
1992-3.
radila u Riverside Medical Clinic kao Physical Therapy Aide
1994.
njena kćer Dijana umire, 1996. Rastava braka, onda početak učenja Latinskog
plesa
1997-2000.
Predavanja lekcija Salse—TV, Videa, novine, natjecanja itd.
2001-2003.
radim kao menađerka u uredu dućana
2003—7
menađerka cijelog dućana
2007--
Memorable Visits Co., moj biznis.
PJESMA MORNARU
"Volim te i ljubim te,
i nek do vraga ode princip ...
svi drugi ovi,
I ono sto ti kazes,
i ono sto ja kazem,
u panici osjecaja ludih,
I strah od brzih otkucaja srca,
videci sliku - pomisli bludnih,
Volim te i ljubim te,
i zelim da se konacno
ispune nasi snovi."
Rekla sam ti u jednom nervoznom,
kao tinejderskom dahu.
"Volim i ja tebe" rekao si,
takoreci u istovremenom mahu.
“I voljet cu te i ljubit cu te,
i poslat dovraga principe
i sve ove druge,
I ono sto si ti rekla,
i ono sto sam ja rekao
u panici osjecaja ludih,
I strah od brzih otkucaja srca,
gledajuci sliku --
i tih pomisli bludnih.
Voljet cu te i ljubit cu te,
i uvijek zeljet da nas
ne razdvajaju linije duge."
“Cekaj me, dolazim ti, mornaru moj!
Nece biti dugo, odupri se,
napasti toj.
Vrijeme prolazi brzo …
imaj nade,
ne dozvoli mornarskom zivotu
da nam ljubav ukrade."
Sve rijede i rijede pisma dolaze.
Moj mornar je negdje u stranoj luci
i nek do vraga ode princip ...
svi drugi ovi,
I ono sto ti kazes,
i ono sto ja kazem,
u panici osjecaja ludih,
I strah od brzih otkucaja srca,
videci sliku - pomisli bludnih,
Volim te i ljubim te,
i zelim da se konacno
ispune nasi snovi."
Rekla sam ti u jednom nervoznom,
kao tinejderskom dahu.
"Volim i ja tebe" rekao si,
takoreci u istovremenom mahu.
“I voljet cu te i ljubit cu te,
i poslat dovraga principe
i sve ove druge,
I ono sto si ti rekla,
i ono sto sam ja rekao
u panici osjecaja ludih,
I strah od brzih otkucaja srca,
gledajuci sliku --
i tih pomisli bludnih.
Voljet cu te i ljubit cu te,
i uvijek zeljet da nas
ne razdvajaju linije duge."
“Cekaj me, dolazim ti, mornaru moj!
Nece biti dugo, odupri se,
napasti toj.
Vrijeme prolazi brzo …
imaj nade,
ne dozvoli mornarskom zivotu
da nam ljubav ukrade."
Sve rijede i rijede pisma dolaze.
Moj mornar je negdje u stranoj luci
uziva, upoznaje,
ljubavi prolaze …
druge pismo drzi u svojoj ruci.
ljubavi prolaze …
druge pismo drzi u svojoj ruci.
SAMA U SVEMIRU
LETIM.
Titraju svijetla
Velika … mala
Osvijetljuju tamu
Duboku,
Daleku.
Ja u svemiru.
LEBDIM.
Misli mi lebde.
Ruka taknuti hoce.
Ko plus i plus, sve, dalje ode.
Pokusam opet ...
Opet pokusam …
Maknem kosu sa ociju.
GLEDAM.
Ljepota svuda.
Puno svega; sjajnog i ne.
Vrti se, … i meni u glavi.
Hocu natrag.
Gle!
Ona zvijezda pada!
VICEM.
Nema jeke.
Stani Repatice … molim,
Doma bi.
Obecao mi je Svemir,
i dao ga.
A ja ...
Sad i ovdje sama.
PADAM
Nemam traga.
Zivot svoj pred ocima vidim.
Cijelo nebo,
Platno je za uljene boje.
Zar i ja, kao zvijezda kad pada,
Gasim se i … umirem?
SANDRA _ ANINA KLARIĆ
Rođena i živim u Zagrebu,
pišem od sednje škole. Počela objavljivat 2013 na rijeckoj stranici Književnost
uživo u čije sam tri elektronske zbirke ušla aa svojim pjesmama. Istovremeno
sam objavljivala na Studio Tim-u poeziju ali i prozu tzv Chik-lit prozu za koju
sam i dala intervju na toj stranici tzv. Paraleni slalom sa Andrejom Maltom,
imam svoje postove na web srrnici knjizevnostuzivo.org. Od jeseni 2014 sam u
Kulturi snova. Ušla sam do sada četri zajedničke zbirke od Antologijefb do sad
te u Zbornik poezije Galerija od stiha gradske rime po natječaju. Do sada sam
napisala preko tisuću pjesama, objavila oko 300-tinjak u raznim grupama ali
svoju samostalnu zbirku još nemam. Također sam jedno vrijeme pisala na
Algoritmovom portalu Imaginarij, prozu, poeziju i analize te mi je jedna od
njim "Žena, majka, kraljica" bila proglašena analizom tjedna. Po
struci sam prvostupnik ekonomije i radim u MVEP.
NE OTVARAJ KIŠOBRAN
Kad jednom odem
zauvijek
pod bijele oblake
spusti ću se
u kapljama kiše
da još jednom
dodirnem ti tijelo
niz obraze
i usne kliznem
kao pljusak
da još jednom
svom silinom
primim te
u vlažni zagrljaj
kad jednom odem
stani na kišu
i
ne otvaraj kišobran....
PRATI ME
Prati me noćas
budi moja staza
ustreptalog sna
kojom ću hodati
zanesena ja
prati me noćas
kao trag mjesečine
slijedi me kao sjena
prati me
neka se
u tvom zagrljaju
probudi u meni
ona zločesta žena
željom do kraja
izluđena
prati me noćas
budi moj anđeo
i vrag
moj plamen
moj žar
prati me noćas
i
uvedi
polako
u san....
OBILJETNICA
Danas
na ovu surovu obiljetnicu
stavljam suhu ružu
otpalih latica
na humak
u koji sam pokopala
svoju sreću
okrećem se i odlazim
proći će
i ova prokleta jesen
vratit će se proljeće
moja sreća
iznova
na nekom drugom
rascvjetalom polju
proklijat će.
NEDA DUKARIĆ
KOSTELAC (stakleni cvijet)
KIBERNACIJA
Sklupčana u ljušturi vlastite prisutnosti
mirna sam
tiha
bez buke misli,
predana savršenstvu nedogađanja
u neočekivanju
pulsiram
okružena prelijevanjem nebitnog
koje me se ne tiče.
Neosjetljiva na bol postojanja
nefunkcionalna
entitet
van svih frekvencija kolektivne paranoje i
programiranih nagona destrukcije
dišem,
tijelo boli gladuje
željno nemira koji se događa negdje drugdje,
hranim njegovu glad svojim spokojem.
JESEN
Paučinom babljeg ljeta
što njivama pustim šeta
dovukla se jesen žuta
preko blatnog poljskog puta.
Ispod perja mokre ptice
sakrila je svoje lice
sivo,plačno,iskrivljeno
hladnom kišom umiveno,
plašt magleni ogrnula
Sunce nebu otrgnula
sjene baca,oblak nosi
suho lišće vjetrom kosi.
Blatom ceste zamazala
trule kruške razbacala
kukuruzu brke čupa
u lokvama guske kupa,
zavija u tamnu noć
dokazuje svoju moć
krhkoj brezi prijeti mrazom
i harači šumskom stazom.
Dok u mulju žaba drijema
a roda se na put sprema,
trska sjetne note bira
o jeseni ovoj svira.
IGRA NA SREĆU
Sva naša lutanja
satkana od nemira
rasutih bespućima
minulih vjekova
samo su dio
velike igre na sreću
u kojoj nema
ni pobjednika
ni poraženih,
samo ranjenici
hramlju u mjestu
posuti pepelom
rastočenih očekivanja
ispraznih nadanja
guraju ruke u otvorene rane,
održavaju ravnotežu
na klackalici sumnje
u vlastite snage
zbijeni na obrambenoj crti
kontra anđela besmrtnosti
ledenog daha.
ĐANA
TIČINOVIĆ
Rođena 1990 u Splitu, trenutno prebiva u Zagrebu.
Ja sam Đana Tičinović, mada
me većina fejs frendova zna kao Neud Anu. Volim papati, a volim i čokobanane
(zna se wink emoticon ), volim citati sve sto mi dođe pod ruku (osim
sastojaka u domestosu, to jos nisam uspjela do kraja pročitati mada je bilo
pokušaja wink emoticon ), volim pisati, volim crtati, a najviše od svega volim
sanjati (kao što sam jednom napisala - u snu letim, trčim, najbrža sam). Ne
volim kad me odrasli požuruju i bude kad najljepše sanjam, ne volim ljude prije
prve jutarnje kave, ne volim nepravdu. Mrzim kad mi kažu da sam već velika,
mrzim nasilje i - nikoga i ništa treće. I eto, to je ukratko.
Tišina zvoni na uzbunu:
Pet do dvanaest
A možda mi kasni sat...
Ne budi me,
Sanjam
Da me voli, da me želi
Sanjam
Smijeh, sreću, nadu
Sanjam
Ljubav do kraja života.
Ne budi me,
Možda mi se stvarnost neće svidjeti.
Ne budi me,
Istina može boljeti.
Ma probudi me,
Ipak želim znati…
TRI RIBARA
Na moru barka skače,
U njoj se ribari junače:
Prvi hoće letit u visine,
Drugi hoće bježat u dubine,
"Od sudbine se ne bježi.", treći veli,
"Zbog nje i Bog s vragom nebo dijeli!"
ZVIJEZDA 2
Zvijezda da mi je biti,
Malena zvijezda,
Vječni ukras tmurnoga neba.
Svjetionik onima
Uzalud put što traže
Od srca
Do srca.
Tješitelj onih
Što od ljudi bježe
U visine, u visine.
Pjesma da mi je biti
I vječna zvijezda!
Zvijezda da mi je biti,
Malena zvijezda,
Vječni ukras tmurnoga neba!
SINIŠA CHADJIM
Voda spava u tišini
bunara,srebrni pijesak tetura u snu.Ustaje dan u grudima teret ispisan svježim
osjećanjima.Otvaram oči oslikane toplim bojama u malom gradiću Pakracu
02.06.1966.Djetinjstvo teče na željeznom biciklu prašnjavim putovima kroz
livade i polja.Baka Marija svojom ljubavi othranila me je do prvih
koraka.Roditelji zaposleni u trci i utrci to malo vremena ispunjavali su radom
besmislenog građenja.Čovijek sve nauči u životu tako i prva slova,riječi
ispisane rukom u pepelu vremena.Tehnika je bila čarobna ruka da olakša život na
putu opstanka.Spoznaju duhovnog svijeta otkrio sam u igri prirode,snovima
životinja.Srebrni izvor se rađa na crnim krilima vjetra.Topla ruka intuicije
beskonačne svijesti vodila me ispravnim putovima za mene.Vidi bog zrnce pijeska
u oku i što prije bi da me se riješi tako i ljudi svojim ružnim životnim
putovima ostavljali su duboke tragove i rane na duši.Putnik po rođenju tragaoc
za dubljim smislom života.Sve sam gledao u ljudima samo malo toga dobroga i
vrijednoga pažnje.Duboko me je razočarala hladnoća velikih gradova i ljudi koji
drugima nanose zlo.Zürich,Trst,Udine,München,Zagreb gradovi prekriveni
bešćutnom hladnoćom bez trunke samilosti rezali su moje kosti željeznim pilama.
Čovječanstvo se mijenja teška vremena tek dolaze treba stvoriti duhovna jezera
trajne vrijednosti dobrote koja neće moči da unište to im je u prirodi u krvi
tako su učeni i stvarani.Za duh ne postoji prostor ni vrijeme. Chadjim Siniša
Iz tijeh pukotine na duši nitko nije
izašao...
Da bi bio neuspješan za to se treba boritipored toliko uspješnih ljudi.Da bi bio
neuspješan moraš to graditi stoljećima
ako ne i vjekovima to je takva umjetnost
koju nitko drugi ne može kopirati niti
prepisivati.Slava neuspjehu i svim propalim
ljudima dolazi iz drugih dimenzija našeg
postojanja pomalo nerazumljivo ovoj logici
modernog čovjeka.Tisuću godina sam učio jednu
rječ čito je pisao i svako jutro iznova.
Sretan zbog neuspjeha bilo mi je nedostižno
zapamtiti,a kamoli naučiti napamet jednu strofu
o kitici da ne pričam.Čudne energije su kružile
mojom dušom.Kapi sive,bjele kapi svjetlosti koje
su bile osmozom spajane u energiju pokreta i tu
u virovima srca tekla je muzika Betovena,Šopena
i Čajkovsgog.Koncert života,a moja violina je falšala
veličanstveno grozno.Slava neuspjehu i svim
promašenim ljudima ...Oh kako sam bio sretan
samo da me drugi nisu podsjećali na to,molim
te pričaj mi nešto drugo...Podsjeti me na samilost
ljudi njihovo veselje dok im venama teče krv i
ljubav beskonačnosti pjeva svoju pjesmu,a ti
djevo blažena među nama svojim glasom razbijaš
sve staklene perle okačene na zidine moje
skromne duše.Vladarice morske pjene svojim
pogledom ostavljaš duboke procjepe na mom
srcu iz kojih nitko nije izašao ostao je tu
za vječnost. Znao sam da će biti zabavno na
životnom putovanju čim je iz torbe izvadio
komad slanine i domaćega kruha iz kojeg se je
još pušio dim iz krušne peči ma kakva bolest
tu može da te zadesi goli i bosi pod svodom nebeskim
plesali smo svoju igru života i smrti.
Svjetlost je nježno dodirivala listove.Naizgled je
sve bilo normalno ljudi su se tukli oko mjesta za
plastične boce u kontejneru.Revolucija je bila tiha
i neprimjetna otpušteni su svi političari i raspuštena
birokracija.Narod je izabrao platio je jednom čovjeku
da vodi državu,kako to,jednostavno.Stvorena je međunarodna
trgovina,zemlja je bila bez poreza,bankarski sustav se je
reformirao.Počela je izgradnja tvornica,zemlja je počela
da proizvodi hranu sve je bilo u tom jednom trenutku.
Ukinute su osobne karte i putovnice birokracija je bila
nepotrebna i skupa na prvom mjestu je bio čovjek kao
slobodno biće.Za šest mjeseci počeli su da se vračaju mladi
ljudi koji su protjerani od domoljuba i lopova koji su sada
morali vrati sve ukradeno postali su radnici i kriminala
više nije bilo.Minimalna plača je bila 6000 eu uz profit od
dionica bilo je dovoljno za luksuzan život.U zdravstvu
više nije bilo mita to je bila sad najveća uvreda koja se
može zamisliti.Zašto je došlo do tih promjena upitao bi se
svaki putnik dobronamjernik.Nije više bilo sabora i djeca
su imala najmoderniju tehniku u školama.Nezamislivo da
znanje toliko vrijedi...
Napisao sam pjesmu nisam je mogao ni pročitati rekao
je jedan čovjek koji je bio dijete.
Psihorelativna pjesma
Istočna suza
Pričao mi svijećnjak u čaši vina
da čudne neputke o društvu ima
ni što države oružje prodaju zlima
i poslije moraju da ratuju s njima
ni što djeca nemaju ruku
moraju da žive svoju muku
ni što sa trupla noge im vise
mrtva su djeca da čovjek izlista se
koliko još mora malih da strada
od kakvih to zvijeri koti se vlada
čovjek da li ikad zapita se,a
trebalo bi,a
trebalo bi.
Jeziva slika puna je bola
teče rijeka krvava do mora
plače oaza
pustinja jeca,bolan je pijesak
mrtva su djeca.
U ljudima više ništa nema,
duša tamna od krvavog stakla
samo dajte, dajte im zlata.
Preko 12 000 djece je ubijeno u Siriji,po logorima ih muće,
siluju i ubijaju.Kako je u tim logorima smrti punim boli.
Oružje i dalje prodaju posredno i neposredno fini ljudi,
dobar neki svijet.
I rađa se sunce iz utrobe majke
rađa se na istoku
širi svoje zrake
putuje
ima i srce i obale
zlatno je sunce gleda se
gleda me
smije se sunce
tiho je
tišine su strašne jezive
grije me sunce toplo je.
Mrtvo je dijete plaža je
tužan je čovjek umro je.
Lete ptice
vječno je sunce na nebu je.
I jednom kad nas ne bude zločin će
ostaviti tragove
na pijesku
u oazi kasno je.
Rađaju majke iz utrobe
sunce na istoku budno je
ne mijenja ništa
samo korake
NEDA CULETA
Rodjena 1961.u Donjem
Dragancu .. Njenih dvijestotinjak pjesama je uglazbljeno. Ima četiri izdane
zbirke poezije. Živi u Čazmi – Hrvatska
Duša je dotakla obrise neba
Na lijepu tišinu miriše dan
Slikom tvog lica napunim misli
I to je sve što trebam sad.
Vjetar u leđa opet me gura
Da s tobom krenem na putovanje
Iako ne znam kuda me vodiš
Srce me tjera da idem dalje.
Čežnja za svjetlom strahove mrvi
Na ramenu tvom mirno se spava
Ljubav me nježno drži na dlanu
Napokon imam svoga čuvara.
Sad mogu sve što nikad nisam
Sreća je širom otvorila vrata
Nižem medalje u svom životu
Samo si ti ona od zlata.
.
POD KRILIMA DUŠE
Pod krilima duše uvijek te
čuvam
I s ponosom nosim gdje god da
krenem
Jer što obećam toga se držim
I čvrsto stojim iza svojih riječi.
Često poželim da vrijeme
stane
Pa da se gledamo oči u oči
Daljine se mjere korakom
srca
I dok je tako mi smo si
blizu.
Na putu života puno je ljudi
Nekima dajem od drugih
primam
I sve se svodi samo na jedno
Ti si sve moje što mi je
važno.
POGLEDAJ MI DUŠU
Tražim te na putu između sna
i jave
Sa košmarom u srcu čekam da
mi
dođeš
Strpljivo se nadam da ćemo se
sresti
I s rukom u ruci odšetati u
raj.
Moja ljubav ne zna živjeti
bez tebe
Trebam te kao kišu žedna
pustinja
U sivilu života nacrtaj mi
dugu
Pusti me da mislim kako nisam
sam.
Zaustavi taj vjetar što mi
šiba lice
Pogledaj mi dušu ja sam
čovjek
tvoj
Usmjeri svoj pogled prema
mome
nebu
Ptica toplih krila čeka na
tebe.
HEROIN
Po mnogima se jutro skrunilo po nesvesti
Spava planeta
Misliš da nekome od nas dvoje srce ne kuca
Ja ti kažem da to samo naša srca su uhvatila isti ritam
Po mnogima noć se zavlači pod nokte
Merimo ko će prvi da trepne
Nagrada je već popijena
Onda kada se tri puta sretne
Senka koja je pobegla sa vešala
Kažeš mi da si me prvo volela
Pa mrzela
Kažem ti da redosled reči nije važan
Kažeš mi da me nikad nisi bolela
Kao što si bolela nekog pre mene
Kažem ti da redosled boli nije važan
Sležeš ramenima i nastavljaš da ne trepćeš u mene
Moja senka je odavno pobegla sa vešala
I zapamtila konopac vlažan
Kako se oko vrata pravi važan
Pitaš me
Koje je boje sinoć bilo more
Kažem ti marin Aqua
Kažeš da je bilo crno
I da je pravilno da kažem
Aqua marin
Redosled reči nije važan
Kažem
Kažem ti
Ti si moj heroin
Kažeš da nije važno šta si ti meni
Sve dok reči nemaju smisla
Kažem ti da je pre minut umrlo još jedno leto
Kažeš mi da se pre minut rodila još jedna jesen
Kažem ti da redosled umiranja i radjanja nije važan
Dobri smo u nazdravljanju
Dobri smo u vodjenju ljubavi
Jer se volimo kao cvrčci
Kao dve violine pravljene za isto rame
Kao dva besna psa
koje ne smeš da ostaviš same
Opet ću nestati u jesen
Otići ću ne tako daleko
Nestaću pod prvi kišobran
I Ostaćeš za istim stolom
I na istoj stolici ćeš me čekati u leto
Reći ćeš da me celu zimu i celo proleće nisi volela
Kazaću ti da sam jedno vreme bio uvenuo
Kao jasmin
Reći ćeš da si moj heroin
Kazaću ti da nije bitno šta si ti meni
Sve dok reči nemaju smisla
I da je moj red da noćas ne trepćem
Jer se moja senka nikad nije vratila
Ne znam šta te je nateralo da me pitaš zašto sam
Pao u tvoju avliju i odatle krenuo da prodam svet
Sećam se smešnog odela
I nekog u njemu
Možda sam to bio i ja
Ja sam činio odelo
Bio sam promaja u rukavu
Kao užasna nestrpljivost
Čekanja na neugodno pitanje.
Ne znam šta te je privuklo meni ?
Ne znam šta te je nateralo da me pitaš
Kako se zovem ?
Možda bedna kravata i nemanje svrhe za njom ?
Neugledna šara koja otkriva bedna vremena ?
Ne boj se,
Neću se besiti o nju
Bol ne traje duže od života
Zovem se Užareni kamen sa meseca
I samo sam pao u tvoje dvorište da se ohladim
I pretvorim u noć
Ne verujem da ćeš dugo pamtiti moje ime
Bezvredni podaci se ne pamte
Zlatni vrag statistike je podkratio nokte
I igra igru rata , gladi , bolesti i bede
Ne verujem da ćeš ikada zapamtiti
da se jednom jedno dete
Saplelo o rep komete.
Ne znam šta te je nateralo da me pitaš
Šta to pišem
Pišem nešto što sam počeo u martu
A završiću u aprilu
Ne znam zašto ti je trebalo da stvaraš sliku o mom pisanju
Da računaš da je to skoro cela godina
Da je to isto kao krug kome fali malo.
Fali . Tuda pada kiša koju pijem
Kroz tu rupu od mesec dana
Sakrilo se parče punog meseca
Kroz tu rupu ti se plače.
Bol ne traje duže od života.
Zovem se Užareno parče meseca Koje je palo kod tvog plota
I samo čekam da prodju zadnji tramvaji
I da se pretvorim u noć.
Ne znam šta te je nateralo da me pitaš
Zašto sam baš pao u tvoje dvorište
Ne znam šta te je nateralo da me pitaš bilo šta
Ja sam samo bezvredna insinuacija i senka kraja sveta
I imaš sreće što će preživeli jednom pričati
Da je smrt krenula baš iz tvoje avlije
I da sam skoro godinu dana pisao tvoje ime
Pre nego što sam i sebe i tebe pretvorio u noć.
Sećam se da si bio u prednosti
I da si mogao da biraš šta ćeš da obučeš
Mene su obukli u rukav nekog smešnog odela
I pustili u svet da naučim vrane kako da plaču.
NENA CRNČEVIĆ
Nena Crnčević iz Splita,
Hrvatska, piše poeziju od 1o godine, vodi stranicu Književni klub kojom želi
mladima a i starima približit ljubav prema literaturi.
Pjesmama ne daje naslov već
ih označava brojevima (šifrom)
09/2015/91
a opet tako je jednostavno njihovo srce,
kao ni vuk svoju ćud ne mijenja,
pod krinkom skrivaju pravo lice.
Uvijek je bilo ljubavi sretnih i tužnih,
ravnoteža svemira diktira tako,
ljudi imaju iskustava ružnih,
krojiti sreću nije lako.
Biti voljen i voljeti,
najveći je dar neba,
to malo ljubavi da osjeti
je sve što čovjeku treba.
Ali nije svatko te sreće,
da osjeti ljubav kako teče kroz vene,
već zavist i zloba ta srca pokreće,
koja žele poput sebe ljubavi uništene.
Voljeli smo svi bar jednom u životu,
samo što nisu sve ljubavi uzvraćene,
mnogi nisu osjetili tu ljepotu,
skladom duše obogaćene.
Jednom se u životu voli,
sve ostalo je varka,
ljubav nas na putu vodi,
na svjetlost iz mraka.
Energija koju ljubav šalje
u naše duše i bića,
nam daje snage da nastavimo dalje,
onda kad nas prati nesrića.
Žar ljubavi kad zatinja,
vatru u nama rasplamsa,
taj osjećaj je svetinja,
što duši čovjeka je poput spasa.
Ima ljudi koji se odupiru voljeti,
nisu nikom dopustili blizu srca,
od straha da će boljeti,
njihova su melankonična lica.
Voljeti znači živjeti,
bez ljubavi život nema smisla,
živjeti znači voljeti
pa i pod cijenu da će boljeti.
Onaj čovjek koji ljubav osjeti
najbogatiji je na svijetu,
kada joj se prepusti,
duša je slobodna ko ptica u letu.
Trenutak spoznaje je čaroban,
tada ljubav s nama radi čuda,
taj osjećaj tako snažan i poseban
zahtjeva njegovanja i truda,
jer ljubav je život koji ima smisao,
čovjek je treba da bi punim plućima disao.
5/2015/59
That eyes look like mirror,
I can see my self in them,
Just a little bit more and
I would lost in those labirint of your mind,
Take care of people,
They are not very kind.
Do not beg me to stay,
I'm not that nice as you think,
I'm just a passanger on your way,
You can't come with me,
Becouse i'm going on a trip
And i 'm not coming back,
To this land of blood
and lost children like you,
I'm not that strong as i think i do.
Your eyes will follow me where ever i go,
That look of reagret on your face
Will hutning me in my dreams,
And i will wake up scriming for mercy,
Beginig for life that i couldn't save,
I'm everything but not brave.
Your destiny is somewhere else,
Where children of your age don't think
About killinig the enemy ;
who looks like me,
Please don't look at me whit that mirror eyes,
I will fall on the ground becouse my conscience don't let me go
away like a stranger,
Everywhere around us is danger.
But your eyes are so pretty
And i can' t leave you here,
Where people drowning in blood
That flowing down the street,
I look into your eyes
And i realize that i'm in the deep shit.
No one is exspecting
that strike in the middle of my heart,
In your eyes i see my fall on the ground,
The world is spininig me around,
I see the light and than i'm blind.
I hear your scream and beginig for my soul,
But there's no sorow for me,
I'm a sinner who belives in karma,
Everythings coming on pay list,
I'm a bloody offender whit no mercy
For my long list of sins,
Losing a life is like falling in the dreams.
This is the end,
don't cry,
take care of that pretty eyes,
And remeber to not trust anyone,
People lived for they lies.
06/2015/73
Prati moje korake,
moje stope u pijesku,
tragovi će te odvesti
tamo gdje snovi ne prestaju,
tamo gdje djeca ne odrastaju,
kao u zemlji Petra Pana,
gdje se ne razaznaju noći od dana.
Slušaj moj šapat nošen vjetrom
preko pješčanih dina,
slušaj pjesmu od davnina,
koja odjekuje niz klance planina
pjevajući o ljubavi,
prati moje stope da ti se put ne izgubi.
Nježno poput lahora
milovala sam ti lice,
cvrkutale su ptice,
moje sanjalice.
Prati moje korake,
zasladit cu ti usne poljupcem
onda kada život gorak je,
slušaj moj šapat što ti govori,
svoje srce mi otvori,
da u njega uđem i zauvijek ostanem,
dozvoli da dio tvog svemira postanem.
ANĐELKA JOVIČIĆ ŠUMANOVAC
Rođena je 1.6. 1961. U Grk
(Bosanski Brod) Bosna i Hercegovina. Od svoje 9. godine živi i radi u
Slavonskom Brodu. Tu je završila srednju školu, Politehnički fakultet počela
ali ga nije završila. Pjesme piše od djetinjstva. U svojoj sramežljivosti i
neshvaćenosti pisanom rječju izražavala je svoje nutarnje stanje ali ih nije
objavljivala. Prošavši kroz težak život, a kasnije kroz rat u Iraku vratila se
pisanoj riječi kao svom najboljem prijatelju koje su bile jedini lijek njenoj
duši. Sudjelovala je sa svojim pjesmama u četiri zajedničke zbirke : 1. Prva u
svijetu Antologija Facebook pjesnika, 2014., 2. Svim na zemlji mir i veselje,
2014., 3. Tebi pjesmnom za Valentinovo , 2015., Sve u izdanju ” Klub Poezije
Kultura snova” Zagreb 4. Modri otkosi nesanice Pjesme “Književna skupina KLD
Rešetari “ ,2015. KLD Rešetari Ċlan je Književno -Likovnog društva
“Berislavići” u Slavonskom Brodu i KLD-a Rešetari.
Pogledom,
Magnetno privlači,
U njemu nestaje zbilja,
Kada ti se za kožu zakvači
Kao krpelj
Svoje pipke
Duboko zavlači,
Umom ti
Nesmetano kraljuje,
Dok te polako svlači,
Nesposoban si
Njegova kontrola,
Tvoju volju tlači,
Njemu je to samo igra
Miša i mačke,
A prestaje prstima pucketajući.
DIGNIMO ZDRAVICU
Zdravicu podignimo
Sokratovim sljedbenicima,
Koji pišu
Na papirusu
Drevnim perom i tintom,
A kap njihova
Začahurena
Spremno čeka
Transformati
Gusjenicu
U leptira,
Dušom
Rođenom iz stihova.
NATAŠA BUTINAR
Natasa Butinar rodjena u
Sapjane Rijeka 1971. Od 90-tih godina živi u Italiji –
Adria. Pjesme su joj objavljene u zajedničkim zbirkama u Italiji.
TACCIO
sopra la terra,
che riposa e raccoglie le forze,
prima che l’alba rosa esploda
di nuovo in luce e la voce.
Veloce,
veloce una stella si scioglie
dentro la nuvola bruna.
Taccio.
Infilo le rime su un filo di seta
che mi manda la Luna
RIMEMBRANZA
Ho comprato una pianta.
Non ho resistito alla rimembranza che
mi ha risvegliato il suo
fiore color rubino.
Nella mia stanza, ora,
le lingue di fuoco fra
un verde primordiale,
tanto belle come quelle sul
davanzale della nonna mia,
dentro l’appartamento che
sfiorava il cielo, a Fiume,
nel altissimo grattacielo.
Ero una bambina allora ma
ricordo chiaramente con
quanto amore curava quel fiore la
nonna Maria.
La morte se l'ha portata via
due anni or sono,
lasciandomi in eredità la
sua grande passione, il suo
dolce sorriso e i suoi sogni :
piccoli bianchi sassi
per non smarrire mai i miei passi
mentre cammino verso il paradiso…
A PAPA
Più di quarant’anni a
sbucciare i sentimenti .
La corteccia di una vecchia quercia
si fa ostacolo più grave,
impenetrabile la corazza , lo so,
nasconde la mollica - cuore ma
ad arrivarci non riesco.
Fan rumore i pensieri,
i ricordi grigi
fanno il chiasso forte che
confondono le parole e la voce e
quando
vorrei dirti che ti amo:
resto muta.
Il tuo sguardo serio mi blocca.
Dalla bocca solo un
bacio invisibile nel
aria si leva e li resta.
Prendilo quando vuoi.
Magari domani che è la tua festa.
DIJANA JELČIĆ
Rođena 06.10. 1949 u
Sarajevu. Studij fizioterapije završila u Zagrebu 1974. Diplomirala
kineziterapiju u Zürich-u. U Švicarskoj radila do umirovljenja 2012- te godine.
Uporedo pisala poeziju i stručne radove. „Osamnaest crvenih ruža“ Zagreb, 1986.
„Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987. „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb,
2014. „Nestvarno stvarni“ Zagreb, 2014. Stručna knjiga „Umijeće svakodnevnog
pokreta“ Zagreb, 20o6 Uvršteno u zajedničke zbirke, „Dotaknuti stihom“ Zagreb,
2013 „Dotaknuti riječju“ Zagreb, 2013 „Tebi za Valentinovo“ Zagreb, 2014 „More
na dlanu“ Zagreb, 2014 „Zbornik2- gornjogradski književni festival“Zagreb, 2014
Ljubav, vrijeme i oluja ruža…
Promatram buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se da čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.
Udišem ljubav i srce titra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života.
Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža i osjećam da osjećam... da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.
Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.
Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
Pričali su mi
o plavetnilu neba,
o sunčanom podnevu,
o kaosu ljubavi i želja,
o trenutku straha,
u kojem poželjeh
pozdraviti svijet.
Željeli su Dianu
boginju lova i ljepote
a dobili su ružno pače
malo modro klupko
i trenutak tišine
ubitačne tišine.
Željeli su mi pokloniti ljubav
a ja neznadoh udahuti život
željeli su mi pokloniti
budućnost
a ja već onda
zaustavih vrijeme
pretvorih ga,
u trenutak,
u strah,
u rat zemlje i neba
u borbu
njihovu i moju
za prvim vriskom
za ostvarenjem sna.
Pričali su mi o drami rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim.
I danas desetljeća kasnije, obogaćena poezijom Wyslve Szymborske se pitam:
Što sam, tko sam ja?
Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
Iz čijeg sam krila poletjala
na ovo dugo putovanje snom?
Promatram povijest,
vidim cijeli jedan život, milione života kao na dlanu.
Neznana i znana lica, stranca na vratima svijesti,
tuđe djedove,
a možda su mogli biti moji,
možda su ipak moji
svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.
Tko sam ja?
U garderobi prirode mnoštvo kostima.
Kostim pauka, galeba, poljskog miša.
Svi kao saliveni poslušno se nose
dok ne dotraju i slično požutjelom listu
nekad prekrasne breze
postane prah iz kojeg je satkan,
sičušna struna koja zauvijek nevidljiva
treperi u vjetru života.
Nisam mogla birati
ne, nisam birala, ali se ne žalim.
Mogla sam biti manje poseban slučaj.
Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja,
samo djelić pejsaža kidan vetrom.
Netko mnogo manje sretan,
odgajan za krzno ili vunu,
za praznični sto,
mogla sam biti
nešto što pliva u beskrajnom oceanu
nešto što se pračaka u planinskom potoku
ili treperi ispod povečala.
Drvo uraslo u zemlju,
kome se približava požar.
Stabljika gažena
slijedom neshvatljivih događaja.
Tko se krije u mom postojanju?
Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni.
Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.
Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće.
Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega.
Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih pedeset i nešto, ponovo dovela Bakusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj me vodi prema mirisu još neobrane loze.
Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi.
NEVENA ANĐELIĆ
Bol i bespomoćnost
Tuga prevlada
Treba krenuti dalje
S oprezom
Otvoriti širom vrata
Dozvolom za sanjanje.
Željeno ne ispunjeno
U prošlosti
Hirovitoj
Gruboj.
Nije ugodno u sadašnjici
Iščekivati godine
Buduće
Već pažljivim korakom
Treba krenuti u nepoznato
Izmoren prošlošću
Ne možeš preskakati ograde
Ni stepenište sumlje
Ni pomišljati na rizik,
Već sačuvati postojeće.
Potražiti izlaz
Za miran život
Potkovan vragoljastim veseljem
U zasađenom vrtu
Što skriven je u tuzi sjećanja,
Zapisan u stvarnosti.
Jedinstven roman prošlosti
Suze klize niz obraze
Nada nestaje i vraća se
S borbom nemirne istine
Nejasnoćom budućnosti,
Dok koračam sve dalje
Do zamišljenog cilja
U daljini.
AKO TE PREVARIM
Ako te prevarim
Bezobrazno nepošteno
Izbriši moju sliku iz oka,
Otjeraj moj ponos nekud u nepoznato
S lista djeteline makni moje ime
Raskrinkaj me i odbaci
Daleko iz spomenara mladosti.
Prekini s uspomenama
Koje tište i smetaju
Da ti bude lakše
I ne krivi me više.
Ako te prevarim
Potraži drugu ženu
Budi sretan u njenom krilu
Pokloni joj ono šta želi i traži
Ono što ja sanjam u snovima
I budi dobar prema njoj.
UTIHNUO JE DAN
Utihnuo je dan
Daleko u moru potonulo sunce
Gasi se i nestaje svjetlo.
Ti dolaziš s tamom u izazovu
Što ostavlja svoj trag slasti
I zaustavlja ga u vapaju.
Guši me laž tvojih osjećaja
Osjećam moru i tjeskobu
Koja mi čupa srce
I vapi za nestajanjem.
Kroz sirove drhtaje tijela
Gubim se i okrećem ti leđa
Da ti više ne gledam lice.
Zatvaraš vrata i odlaziš.
I gotovo!
Ostaje sjetni osmijeh na licu
Misli mi se roje i rađaju
Nove ideale kroz razmišljanje.
Prepuštam se cilju svog razuma
Dobivam nadu riješenja
Pa krećem u ostvarenje.
U želji da pobijedim loše
Poklanjam prostor istini
Dobivam snagu u nadi
Da riješim skrivenu bol
U zadovoljstvu stvarnosti.
MELANKA MELANIJA BULAT
Rođena sam u Šibeniku, sada živim u Splitu. Pišem poeziju, slikam, uz to se bavim i fotografijom. Moje pjesme su refleksivne, misaone, duhovne i ljubavne tematike. Član sam "HRVATSKOG KNJIŽEVNOG DRUŠTVA" RIJEKA, "KULTURE SNOVA" ZAGREB, ULKU "VLAHO BUKOVAC" SPLIT i drugih. Do sada nisam objavila samostalnu zbirku pjesama. Učestvovala sam na raznim međunarodnim pjesničkim festivalima. Moje pjesme su uvrštene u mnoge međunarodne zbirke poezije.
I G R AIgram igru ludu,
vabim, zovem, želim,
stani, priđi, dođi,
tren leti, bježi,
želja prođe, ode.
Igram igru svoju,
misli oblikuju riječi,
srce traži djela,
tren leti, bježi,
želja prođe, ode.
VERICA ISIDORA
Rođena sam u Širokom Polju ,
Đakovo, srce Slavonije, u obitelji prosvjetnih radnika , Osnovnu školu i
gimnaziju završila u Našicama , Šumarski fakultet u Zagrebu .Bavim se
hortikulturom , Pišem od osnovne škole , Tada mi je dosta radova objavljeno po
časopisima tog doba . Zbirka "Dragulj duše " u procesu štampanja . Za
dva do tri tjedna , moj dragulj , ugledat će svjetlo dana . Pripremam drugu
zbirku.
NEBESKA
OLUJA
Tajnom srca
ušao si u moj san,
poklonio mu raskoš
mjesečeve boje,
poljubio ožiljke
tvoje odsutnosti.
Zaronio u dušu
plamenom oka.
Ugledao svjetlost
naših svjetova
i dva puteljka
koja miluju
lisnate grane
suzom snova.
Krenuli smo na put
držeći se za ruke.
Nebeska oluja
zapljusnula nas usput
pali na dvije obale.
Napojili se nemirom.
U prolazu vremena
duše se pomilovale
sjećanjem zaborava.
Kroz duh srca
osjetili ljubav,
ubrali tajno
grozdove cvjetova.
Obećali susret
na izvoru vječnosti
pod drugim Suncem
gdje nema riječi.
Oprostili se zagrljeni
zrakom vječne
Svjetlosti.
Kretnjom tame bez daha
svjetlo zapleše mirom mraka,
dodirne život usnicom sumraka.
Uhvaćena baršunastom mrežom noći
osjetih struju svjetlosnih zraka.
Srce mi se pokrene kroz oči
slijevajući duši drhtave riječi.
Nepostojeće vrijeme utopi glasove,
udahnutim mirom uspava snove.
Osluškujem prozirno zelenilo uspomena,
razgovore oblaka pijeska s dna.
Plačem tugom svoje radosti.
Na granici zaborava
zaustavljena drijema hodajuća sjena
otrgnuta od samoće, slijepa,
zaplakana, izgubljena.
Želi uploviti riječima milosti
u gnjev tajne života i logike.
Koraci svjetla bešumno, bez vike
upijaju gnjev sagom latica svijesti.
Mir se prelije poput pliša,
Useli se u odraz Sunca duha.
Blaženstvo slatko procvjeta,
tišina tišinom se utiša,
Izroni punina bez straha i sjeta.
STIPO LUČIĆ
Poeziju i prozu pišem od
nedavno. Životni putovi i terteti nisu oslobađali poetsku narav ranije. Rođen
sam 1958, god.u Bugojnu. Gimnazija je, kao i kasnije životno doškolovavanje,
usmjerila moju književnu senzibilnost ka poeziji, no i proza je moj omiljeni
put ka srcima čitetelja. Objavljujem na Internetskom portalu “Hrvatski glas
Berlin” čiji sam stalni suradnik za poeziju i prozu. Takođe na mnogim fb
pjesničkim i književnim grupama kao što je i vaša Scuola di Poesia-School of
Poetry-Hrvatska Delegacija gdje su primjećeni moji radovi. Do sada imam
objavljenih 60-ak pjesama, nekoliko kratkih priča i par ljubavnih pisama.
Trenutno živim i djelujem u Zaprešiću.
O kad bi užad pokidala,
iz daljina sumornih doplovila,
od obala zavjetnih otrgla se,
k'o lađa vjetrom želje nošena,
strujama ljubavi vučena,
kraj plaža čežnji plutala,
na žalu susreta snagu skupila,
na molu uzdaha nahranila se,
burama nevjerstva odolila,
oluju ljubomore ljubavlju ukrotila,
munje srdžbe blagošću uzemljila,
pokidana jedra strašću zašila
i pramac čežnje ka meni usmjerila.
Kormilo odluke čvrsto držala,
barjak ljubavni na jarbol podigla,
Scile i Haribde strepnjom zapljusnula,
vjetar nadanja u jedra ulovila,
more moje čežnje pronašla,
u zaton strasti drhtavo uplovila,
luku srca mog ljubavlju zauzela,
sidro u dušu mi duboko ubacila
i čvrsto vezana zauvijek ostala.
Jer volim te
Jer večeras te volim kao nekad,
nekim istim usplamtjelim žarom,
istim dilemama, o do kad?
Sumnjama lijenim obasut,
sjetnim plimnim valom okupan,
ljubavi vrele željan zauvijek.
I ne pomisli, ne, nije mu stalo?
Voljeti ne može baš svatko,
Ne,ne na ovaj moj način,
ne sa onom nježnom silinom,
ne sa onim svjetlucavim žarom.
Jer o ljubavi se ovakvoj sanja,
ljubavi ovakvoj zavidi se,
jer voljeti te ljubav jest!
I ljubav tvoja, na tvoj način,
poezija je srcu mom, melodija,
dar sa neba duši mojoj.
Spasenje si uskrslo,..
I ljubav si moje ljubavi,
I ljubav sam tvoje duše.
Ušuškaj se u moju brižnost,
u moju nježnost, blagost,
zaspi na toplini nježnosti jedne ljubavi.
Umotaj se u stihove, moje ljubavi,
do jutra, do novog dana do novog,
Volim te.
Tebi
U danima kada sam odvojen od tebe tijelom, na neki svoj način, ipak sam uz tebe svim mislima svojim i željama neostvarivim. Svakodnevno se pitam kako ću izdržavati sve nadolazeće dane u ovakvoj kazni za tijelo, a ugodi i istovremeno patnji za dušu. Ponekad je teško, čeznutljivo i neizdrživo, a ponekad lepršavo i očaravajuće. To je u onim trenucima kad se prisjećam vremena kad smo skupa dijelili vrijeme, dodire, tajne, poglede, osmjehe,.....sve.
I nije da sam slabić ili macho men, nisam ti ja od tih, ja sam ti samo običan, onaj tvoj, samo tvoj, kojeg znaš, kojeg su upoznala, koji te želi onakvu, znaš kakvu već, pričao sam ti.
Znam da u tvom svijetu, tamo negdje, uz neke ljude, uz nekog čovjeka imaš ponešto, ali znaj da to nije ništa naspram onog kad smo nas dvoje skupa, kad sam ja ti, a ti ja.
I neću ti lagati, voljeti mogu malo, malo više i najviše, sve do tebe, do tvog srca, do onog kutka duše gdje me ponekad skrivaš u trenucima hinjene sreće i gdje se osjećam lepršavo, tamo kod tih ljudi, tamo gdje si.
A volio bih da si negdje drugdje , u nekom sretnijem svijetu, u nekom toplom zagrlaju, u nekoj sretnoj zajednici, da si jednostavno sretna, onako kako si sretna kad su tu, uz mene. I ne misli da ne pomišljam da sam ja taj.
I podnio bih tu bol, taj sud i presudu da nisi moja, uz jedan jedini uvjet-Da si sretna.
I ne pomisli nikada, a ni tada, da je tebe ne sanjam, da ne žudim za tobom, na onaj način kad smo zore zorili, na onaj način kad smo buđenje u osmjeh pretvarali, kad smo djeci poljupcima osmjehe mamili, kad smo bili iznad, daleko iznad svih, svih onih koji samo slutili mogu, a mi? Mi smo bili voljeni, istinski voljeni u onom našem svijetu, ne u ovom.
I uvijek kad te sumnje razdiru, kad ti se pitanja postavljaju i nameću sjeti se, sjeti se ljubavi trenutaka tih.Jer Ljubavi, mi smo prolazni, promjenjivi, a trenuci nenadmašne ljubavi su vječni, vječno će ostati kao djelić svemirske energije, kao mali kovitlac koji svjetluca na noćnom nebu u kozmičkim prostranstvima.Sjaj koji vide svi koji sjaj traže na zvjezdanom nebu. Sjaj ljubavi.
Jesmo li nas dvoje k'o usamljeni jahači kroz pustinju, koji putuju sa svojim karavanama, sa njima žive, sa njima dijele dobro i zlo, a koji žive za trenutke kad opet stići na pustinjsku oazu,tamo pogledom tražiti jedno drugo, tamo se susresti i napojiti, oči, dušu, um, tijelo? Jesmo li?
I koliko dugo će trajati naše jahanje kroz pustinje vlastitih živote,a neprestano gledajući ka obzoru, neprestano sanjajući i želeći u hladnim nočima pustinjskim?
Samo se uvijek pitam,kao u mojoj pjesmi „Otkud ti u stihu“, a znam, pitaš se i ti, zašto si usamljena jahačice došla sada? Gdje li si bila prije i zašto se sve nije desilo prije? Možda bi sad jahali skupa, na čelu naše karavane ili bi izbjegavali zdence za koje mislimo da ih posjećuje onaj drugi..? Tko zna?
I volim tvoju uzdignutu glavu, i blagi osmjeh, koji prkosi svim životnim nedaćama, jer mnogi su osmjesi uništeni životnim nedaćama, no ti si svoj na neki način sačuvala. Ponekad se pitam koliko si od tog osmjeha zadržala u srcu i koliko se doista veseliš životu.
I znaš što najviše volim kod tebe???Volim onu upornu blagost, tihost i senzibilnost usprkos svemu sto te tjera da ne budeš takva. I ustraj na tome, jer to si ti. Vjerujem u tebe i sve što si gradila gradila posebnom voljom. Za sebe, za nas.
Jer samo te volim!
DUBRAVKA RADAKOVIĆ
STEFANOVSKI
.Pjesnikinja sam duše, srca i ljubavi od svoje mladosti, sada u zrelim
godinama ta ljubav prema poeziji buknula je kao vulkan iz mene i uskoro iz
štampe trebaju mi izaći tri knjige ljubavne poezije.Po profesiji sam dipl. vet.
sviram i glasovir, volim svaki vid umjetnosti i svoju kreativnost najviše
prikazujem u pisanju poezije uz povremeno muziciranje. Osječanka sam, ponosna
slavonka, trenutno živim u Baranji, volim našu ravnicu, našu rijeku Dravu i
njoj sam posvetila nekoliko svojih pjesama.
ZBOGOM ILI
DOVIĐENJA LJUBAVI MOJA
Možda ću zaustaviti korake u hodu,
baš u trenu kada
si želio da ostanem
i da bez mene ne možeš...
možda odem u nebo prije tebe,
našim anđelima...
ne budi tužan, bio si sretan
što si me sreo i ljubio...
ako te moj odlazak
ostavi bez riječi,
ne tuguj, ljubavi moja
tvoj skamenjen pogled
govorit će tisuće ne izrečenih riječi,
a ja ću odnijeti na usnama
tisuće ne izgovorenih misli,
Ne tuguj, mili!
Zore će biti iste,
rosom ćeš isprati tugu i suze...
rodit će se nove ljubavi,
neke ćeš voljeti, sanjati...
moje ruke osjetit ćeš
svijene uz tebe,
usne ljubljene, voljene bez tebe...
Nemoj da ti fali,što bilo je tvoje,
što ljubilo te za života dva.
Možda odem gore anđelima prije tebe,
mi smo imali ono nešto...
ne tuguj, LJube moja,
mi smo se samo voljeli
ljubavlju kojoj nema kraja...
i još više,
i ne zaboravi...
netko još uvijek na nebu, čeka te
i za nas diše...
MOJ PUT S
TOBOM
Sve je svileno u sobi mojih razmišljanja,
u tempu ADAGGIA,
u ljubavi peluda i nagih tijela.
Uzmi me dok sam u igri jecaja
da ne izgubim smjer zapada,
tu sam, u dimu cigareta....
suton je, soba od svile se mrvi na okna,
ludilom si me razapeo u jednom potezu,
ogoljenu na jastuku boje lavande,
zelene grafike
u sintezi palete
u deliriju pijanstva tvoje pohote,
da me imaš razapetu
drhtanjem ruku
s tom nostalgijom u glasu...
Pitam se da li sam nevina
živeći erotiku,
dok su zvijezde drobile nam tijela
u ritmu melodije CRIS REA - THE ROUD TO HELL,
širiš me čipkom kao vinsku čašu
u pijanu listu crteža
i razdireš me, želeći umrijeti u meni do jutra...
Silazim s uma drugi put probuđena,
kao sjena sam u tvojim rukama
bez osude snova,
izgorjela mišlju da te ima u meni,
a sutra porođena bez tebe,
gdje budnost nam razdvaja postojanje.
Ispisat ću elegiju o nama,
jer jedino što imam ono je što nemam,
što sam izgubila odlaskom put cesta pakla...
Idem tako u život gdje me bez tebe nema,
idem...tumaram prema izmaku svijeta.
Izlivena sadra u odljevu sjećanja
i ljubavi jauka,
purpura staklenih osmjeha,
glad je okamenila strašću tvog daha...
slomi mi usne čelom jauka,
gazi me mišlju složenog otiska tinte
ne brani mi siluetu nagosti ti tijela
i dodire pora kroz zavjesu rasute istine
na pozornici
kao u tamnici sam, u gnijezdu razapeta,
bezvremena
ustajala voda zgažena
bježim uzvodno u glazbi dirki i struna...
izvirat ću ti na hridi uznesenja
za mrvice ljubavi
za strast i uzdah jauka.
Odvedi me putanjom extaze
gdje rađaju besmrtnost nas bez granica
izgubljenih ugrizom pohote.
Ne mirujem...izvirem ti vrtlogom
u sjemenu ti tijela,
osjeti titraj mi duše
poželi moje tijelo, zarij se žestinom drhtaja žudnje
za ovo malo jeseni,
za proljeće svijesti,
utopi se u meni kanđama i vjetrom naboranim,
trncima zabodi svaku boru bespuća
gdje izgubljeni snom traže spas
za iskre pogleda.
Ne boli me tuga nesanjanih snova,
samo je san vječnost u oproštaju grijeha.
Ti si moj san na vjetru u prahu vječnosti,
ti si moj idol traganja kroz klisure mistične istine
EMILIJA DEVIĆ
Rođena 24.2 1957
Poreč..pjesme su joj objavljene u raznim zajedničkim zbirkama.. dosad objavila
sedam pjesničkih zbirki.Član MH..HKD Rijeka i UBU Subotica
Vi vidite izbjegličke kolone
Strance nepoznate koji nešto mračno smjeraju
Ja vidim pruženu ruku uplakane djevojčice
I strah u njenim očima
Vi vidite zamotane žene u maramama
I dječake potencijalne teroriste
Ja vidim tužne majke
I djecu koja žele mir i koricu kruha
Vi vidite žice i oklope
Ja gledam cvijet u rukama dječaka
Na slovenskoj granici
Vi vidte posvađane političare
Ja vidim ispit savjesti moćnika
Jer ja gledam srcem
A vi razumom
Meni je jasno
Ono što je vama nejasno
Ali vas razumijem...
Kad upalite malenu luč ljubavi
U dubinama sebe
Znati ćemo šta nam je činiti
POGEDAJ NA
TRENUTAK
Pogledaj na trenutakkroz moje oči
ovaj svijet u ogledalu vode
pusti da se kroz tebe toči
miris cvijeta…
let ustreptale rode
bljesak sunca
nek u tebe uniđe
zelenilo livada
rosnih polja
pusti trenutak
ljubav da ti priđe
nek to bude
tvoja volja
prolistaj vjetar
u granama se smiri
i pusti da u tebe uđu
proljetni leptiri
pogledaj na trenutak
osule se zvijezde
tvojim će tragom poći
a snovi će da odjezde
sa odlaskom noć
ikroz moje oči ti pogledaj
na trenutak
ostat će bez daha
sjena ti nagnuta
nad vodom vremena
sa malo vilinskog praha
osut ću ti ramena i lice
i sakrit se u tebe
u preplašeno srce ptice
DRAGICA ŠIMIĆ
Završila srednju jezično
prevodilačku školu u Bugojnu, BiH, zanimanje suradnik prevodioca za eng. jezik.
Trenutno živim u Dugom Selu pored Zagreba. Poeziju pišem od malih nogu, većinom
objavljujem na Webstilus portalu. Prozu pišem na portalu Hrvatski Glas Berlin.
REMINISCENCA
Ne ljubi u travi sitan cvijet
Ispod mojih sazviježđa,
O noći
Ne grli tamom golu granu sjećanja
Da ne probudiš skrivenu tugu
Što se u suzu jednu skrila...
Povit ću danima rane
U paučinu duše što se uhvatiše...
Ne poznajem drugo do voljeti
Priče o nama, reminiscence
Stihove nježne, duge...
Svjetove one skrivene..
Ne grli vjetrom tragove njegove duše
Ispod mojih trepavica što je pronašla konačište,
Ni suze na vjeđama neljubljenim.
Ne tješi me da ranjivost ne pobjedi snagu
Iz sjećanja naših što je procvala...
I ti si noći žena
Tamna ali zvjezdana
I ne branim od tebe svoje snove ni maštanja...
Ali ne zatamnjuj mi
reminiscencu...
DVIJE RIJEKE
Dvije smo rijeke dragiŠto ne idu istome moru,
Dvije smo bujice strasne
Što vole se u zoru.
Kad pobjegnu od samih sebe
Dok noć se na put sprema,
U jednom dalekom svijetu
Kojeg u zbilji nema.
Tamo si moj i ja tvoja draga,
Na grudima ti spokojno snivam,
I voleći te tako
Ja rima tvoja bivam.
A kad me jesenje kiše
Iz snova takvih prenu
U rijeku se pretvorim opet
I potečem daleko u trenu...
Zalutah kamo, što li tražih...
Dal' proljeća mladog ja sam jesen?
Jel' umro u meni životom slomljen
Taj cvijetak bijeli, nježan, zanesen?
Odlutah kamo iz sebe same,
Iz široke duše , u surove zime...
Dal su mi riječi oblaci tame
Dal' izgubih nježnost, sebe i rime?
U nove dane, traganja nova
Dok svakim dahom ljubav se budi
Plovim rijekom života, snova.
Što nisam ista nek Bog mi sudi...
Ja uvijek bijah i bit ću samo
Poeta, sanjar, putnik kroz vrijeme...
Gudalom riječi snivati želim,
I biti stih na kraju poeme...
ANTE JURE ANTIĆ
(pseudonim)
Živi u Splitu gdje
je i rođen 1970 god. Piše poeziju dugi niz godina, objavljuje na FACEBOOK-u
Samostalnu zbirku
je objavio – Hrvatsko književno društvo
Rijeka
SAMO ŽENA
i tako teško
žena biti
kad te ljube samo riječima
a miluju desnicom, teškom
slova, uh, slova tek bole
svi bi da te vole, vole, vole
nitko se u ljubav ne daje
samo se osmjeh žari
dok strast traje...
-
Kratko, baš kratko sve traje, pa počinju teške rečenice
i pitanja još teža, od pola do pola i sredinom ekvatora
svugdje je jedno te isto, svugdje se maske nose
-
Konobarica ili princeza
mljekarica ili cvjećarica
policajka, doktorica
hostesa, prvakinja plesa
samo domaćica
čistačica
ljudskih duša, najvećega smeća
ili samo, jednostavno
žena
-
Mjesec je izašao noćas na pola
gdje se ti vidiš čoviječe, kad nastupi plima
ispod bedara ispuzao ili misliš da si s nekih navodnih visina
što će ti krila, što misli bajne
kad nisi znao stati
pod njene usne sjajne
i piti rosu istine
svi smo mi žena
a ona, samo je majka planeta...
ISKLJUČITE OSJEĆAJE
Isključite osjećajesad sve je nebitno
na mojoj ruci ljubav spava
počiva
tiho, mirno
isključite želje, da je ne prenu
konačno spokojnu
smireno snenu
u vremenu
zaustavljenu
-
Jer ona je plaha kao slavuj, mada pjeva najljepše
i krhka kao staklene potpetice Pepeljuge što pleše najbolje
titraj s nježne strune, samo sjena, privid
pa se brzo prene, nestane, na zraci svijetla ispari
na dlanu kao ledena suza okopni
-
Isključite sva pitanja i strepnje
misli što dolaze
na desnoj ruci se smjestila, iz lijeve teče pretkljetke
ne žubori, ali zbori najdivnije
samo polako teče, teče, teče...
-
I kad bi bar ovaj tren postao veče, pa novi dan
zauvijek je malo a sve mi je kao san
zadržati je samo sebi, bilo bi tako sebično
pustiti je neka leti slobodno
eh, bilo bi tragično
-
Isključite osjećaje
pustite je nek na mojoj ruci spava
premda na tren, meni je zauvijek
toplina njena žari, grije
i kad nas ne bude
smrti smo oteli sve
ako je i pustimo
ona vječno ostaje..
PAZI LOMLJIVO
Kutija, zapravo ekran
relikt iz prošlih vremena
ti si od onih koje još vole, katodne cijevi i crno bijelo
muškarce što briju brade, uvijek nakapaju malom Revlona
a prsa su ipak dlakava, meko je, kao bi inače ležala ona...
-
A na njoj piše "Pazi lomljivo" utrpana je u preveliku ambalažu
pa na svako nešto novo reagira kao na blamažu
udarali su je, riječima i slovima
pogledima tvrdim
i izbjegavanjem pogleda
a najgore od svega, neki su se pravili
da je nema
čak u krevetu....
-
A ti si samo vila Amalka, što bi plesala dovijeka
s cvijećem u kosi, dugoj razigranoj
a cvjetovi ti išću trnje, jer ovaj svijet, ništa ne nosi
dobroga
pa se raniš od svega i svakoga, čak i od mene
koji nemam uspomene, sasvim novi kvant u kvartu
na zavojnici što vibrira na prvoj oktavi
devet koraka od jučer...
-
Pazi lomljivo
možda sam kasno uočio
prejako te stisnuo, prečvrsto ljubio
na tren te izgubio u gomili istih, u masi pokušaja
-
Pusti me do kraja
puštam i ja sebe, tebe, lebdimo samo
ne pritišći
tek sad vidim natpis
na vrhu desne obrve
tamo gdje sam te prvi put dodirnuo leptirima
tamo gdje nisi ustuknula...
MARE MALA (pseudonim)
Živi u Splitu.
Mariana Plazibat, rođ.1968god.
Piše na „ronoj čakavici“,
pjesme na standardu, igra se kratkom pričom.
BUDNA
prespavala sam
nekoliko utakmica lige prvaka
tvoja ustajanja prije zore
potrese u Kini
kišu koja je napravila
jezero pred kućom
posljednju epizodu "Mosta"
i tvoj zadnji dah
više ne spavam
noću radim brodove od papira
ako se vratiš
dok pada kiša
jer jezero pred kućom raste
NAVIKAVAM SE... zapis 1
..na dane u tjednu. Zapnem nedjeljom. Posustanem. Naviknem se na posustajanje. Pa na godišnja doba. Zapnem o jesen. Na otkinuti list, dok je još u zraku. Pitam se gdje će ga zavitlati?
I prkosim, i nedjelji i jeseni i sebi i kuham, ono što volim, ono što ću jesti. Sin je u bolničkoj posjeti, ne propušta trenutak kad se podigne plastični poklopac s tanjura, a ispod ništa radi čega bi rekao :zahvaljujem ti gospodine.
Još ne znam odmjeriti količinu . Navikavam se na hranu od jučer. Volim kuhati za psa. pa posolim ostatke i jedemo zajedno.
ide mi navikavanje. Sutra opet idem na posao. Noćas sam zaspala u 4, ujutro se moram probuditi u 5 i 15. Jer sam bolje, jer sam se navikla na ljude i hranu od psa. Ostalo će doći . treba imati vjere...
Bura
Prva marčana bura, odnijela te, kao košulju
bez rukava. Rukavi bi zapeli za granu. A košulja bi vitlala na vjetrometini.
Tijelo kojem pripada, prepoznalo bi je kao svoju omiljenu, onu koja joj
najbolje pristaje. Popelo bi se na granu, i pronašlo način da je spasi. Pa i da
otpadne neko dugme, ili se pokida u obliku slova L, jer tkanina tako puca. Ali
ne! Samo te odnijelo. A tijelo je ostalo golo. Na buri. ***
Rebra “Did Ušar”,
govorio si , imao je dvostruka rebra. I pravo
na dvije žene. Nije imao nijednu. Ti nisi, imao si obična rebra. Jednom
polomljena. I jednu ženu. Koja je živjela u pukotinama lomova. Sigurna kao u početku kad je Bog stvarao svijet. U
sedam rebara, po jedno za svaki dan.
Zagrljaj
Zagrliti prazninu,
proljetni zrak, zraku sunca. Biti jedno s morem. Zagrliti ono, za što izgleda
da je ništa. Kad nestanu planine i čvrste stijene.Postanu prah, ili sol u moru.
Polizati ruku kad se val povuče. Prešutjeti goluba u svitanje. Na žici za robu
.Zagrliti jastuk. Plakati u perju. Ponekad udahnuti.
MUMIN NEZIRIĆ
rođen 30-04-1966 u Jablanici kod Mostara Bosna i Hercegovina Osnovnu školu završio u Jablanici gdje sam završio i srednju školu kao Elektro monter .Odmah po završetku srednje škole zaposlio sam se u Energoinvest i od tad sam stalno po terenu.Trenutno radim u Saudijskoj Arabiji svoj posao tj.kao Elektro monter.Pjesme sam počeo pisati u srednjoj školi i do dana današnjeg nisam prestao da pišem . Velika mi je čast biti dio ovakvog tima gdje mogu da pratim i čitam što pišu ljudi od pera a iz dubine svoje duše .Velika vam hvala što ste okupili ovaj broj ljudi tako reći istomišljenika .
RODNA GRANA
Pažljivo berem slova kao svoje trešnje ranei tako jedno po jedno trgam sa rodne grane,
nižući svoj lančić zlatni, stavljam ih na svoje mjesto,
tamo gdje će najbolje sjati, k'o zlatni, carski prijesto.
Ja samo berem slova po svojoj rodnoj bašti,
a poslije svako redam u svojoj bujnoj mašti,
i tako svakog dana, od rođendana do rođendana.
I svakom nađem mjesto u svojoj bujnoj mašti
da tamo lijepo raste kao u rodnoj bašti,
i svakom poklonim mjesto,
blistavo k'o carski prijesto.
Premećem svako slovo,možda po dva tri puta,
bojeći se da koje od njih tamo negdje ne zaluta
zato ih pažljivo slažem da pogrešno nešto ne kažem,
pa da se kasnije ne kajem, kao da ništa ne hajem, kao da za sve baš me briga.
Možda bi tako i bilo da mi koje padne u krilo,
al' kako bi nastala knjiga, da za njih ja ne hajem
i da me je za sve baš briga. Knjiga bi ostala prazna,
a meni najveća kazna, što nisam vodio brigu da berem pažljivo slova i napišem bar jednu knjigu.
Sačekaj tugo vječiti žal
Ostani tugo još noćas sama
moji su svirci spremni za žal
a već sutra bit ćemo skupa
sutra te pozivam na svoj bal
Nemoj me noćas čekati dugo
neću ti doći noćas na pir
Noćas sam potreban anđelu svome
sa njim ću tražiti duševni mir
Kad moji svirci sutra zagude
poslednji ponoćni bal
pruži mi ruku ,zapleši samnom
počin
SNJEŽANA SLAVNIĆ
Businessman sam u poslovnom
partnerstvu s mužem u srednjovječnoj etapi života - srećna. Živimi i radim u Sydney, perspektivnom
prelijepom gradu, izvrsnom domenom umjetnosti. Slikanje je moja prva
neprežaljena ljubav, mnogo volim ples i poeziju.
U ljudima cijenim dosljednost sebi i humanost.
Omiljeni citat mi je moj :
U ljudima cijenim dosljednost sebi i humanost.
Omiljeni citat mi je moj :
"Život je privilegija u kojoj dosljednost sebi je obligacija“
poradjale se kćeri grijeha,
tonula sam svoj nemoći ,
skupih krila ispod crijepa ...
Stisnuh oči da ne vidim
šta to krešti, vrišti, gluši ...
Miris krvi, suza s hridi
čavla muklo bol u duši ...
Stišćem se u sebe jače
da me neman ne osjeti,
drhtim, zebem a bijes gori
da me vrisne Bogu i uzleti ...
Davne ognje tinja kiša,
iz topline gnijezda orla,
muk ... tišina ... sve utiša,
zagrli me sva duša moja ...
Kad od hridi kćeri grijeha
mrtvu djecu radjaju,
mirisi gnijezda ispod snijega
krv orlova galeb jacaju ...
Samo Mjesec, mudra vrana
pokrije me kao majka čedo,
milo šusti lisćem s grana,
da me čeka nebo vedro ...
BARJAKTAROVIĆ BOŠKO
ЗАПЛЕШИ ЉУБАВИ ПО СРЦУ МОМ, НЕ ЗБОРИ
ОЧИМА МИЛУЈ МЕ К`О ПЕСМА СЛАВУЈА У ГОРИ
Све ми је умилно где си ти, стазе којима ходиш, и дом
расцветни са твојим ликом, погледи који до небеса досежу,
глас помало дрчан али радости пун. Да, све је умилно......
ЗАГРЛИ СВЕ МОЈЕ ЉУБАВИ ШТО СУ ТЕ СТВОРИЛЕ
И ПЕСМЕ У СНОВИМА КОЈЕ СУ О ТЕБИ ГОВОРИЛЕ.
Када те у наручју држим сав свет је мој, и зоре које не
свањавају престрављене од погледа двоје заљубљених,
и ноћи уснуле непробуђене због нежности. Да, када те у наручју држим.............
ПЛАЧИ СУЗАМА КОЈЕ СРЕЋА ЈЕ ПОРОДИЛА, СНАЖНА
И НЕКА КОШУЉА МОЈА ЗАВРЕЛА ОД ЊИХ ЈЕ ВЛАЖНА.
ЈА ЋУ СВЕ ШТО НА ТЕБИ ЈЕ ЉУБИТИ И У СЕБЕ СКРИТИ
ОЧИ РАДОСНЕ, РУКЕ, ТЕЛО И УСНЕ ПОЖЕЉНО ПИТИ.
Сада и увек љубљена моја у страстима ми се подај, не
жали, само удахни дубоко и очи склопи, увек-наставићемо
тамо где смо стали, затрепти осмехом по мојим жудњама
силним а ја, ја ћу те волети до смрти. Да, силно и јако......
ГЛАС СВЕТИ, КОЈИ НАС ТАКО ЗАЉУБЉЕНЕ СПАЈА
МИЛУЈЕ УСНЕ ДО ДРХТАЈА ПО КОЈИМА МЕД ЋЕ ТЕЋИ
ТИ УВЕК БИЋЕШ ЈЕДИНА МОЈА, МОЈ МОСТ УЗДИСАЈА
КОЈИ ИЗ ДАНА У ДАН, СА СВОЈИМ УСНАМА ЋУ ПРЕЋИ.
ZDENKA PRODANOVIĆ
živi i radi u Zagrebu. Pjesme piše od rane
mladosti.
„2014.g.srela sam prijateljicu putem f.b.-a i
uključila se u grupu Klub Poeslzije- Kulture snova , koju vodi gsn.Zdravko
Odorčić.
Prisustvovala sam mnogim događanjima i promocijama knjiga u Zagrebu u istoj grupi a sada sam i član Kulture Snova!!
Izašle su mi 2 pjesme u zajedničkim zbirkama; TEBI PJESMOM ZA VALENTINOVO-moja pjesma= NAPIŠI JEDNU LJUBAVNU I zajedn.zbirka ; MORE NA DLANU-moja pjesma= NAPOKON GOVORIM ISTINU-!
Pišem i to me ispunjava srećom.“
Prisustvovala sam mnogim događanjima i promocijama knjiga u Zagrebu u istoj grupi a sada sam i član Kulture Snova!!
Izašle su mi 2 pjesme u zajedničkim zbirkama; TEBI PJESMOM ZA VALENTINOVO-moja pjesma= NAPIŠI JEDNU LJUBAVNU I zajedn.zbirka ; MORE NA DLANU-moja pjesma= NAPOKON GOVORIM ISTINU-!
Pišem i to me ispunjava srećom.“
Ne plačem....
Otišla je
u sjećanja.
Ne tugujem....
a nešto u meni
gori, peče.
Ne mislim...
srce me budi
da se osvjestim.
Nemam mira,
nemir vlada
u svijetu mom.
Dišem tiho
sve tiše,
hodam oprezno
kao po staklu,
očajnički želim
vidjeti njene obrise.
Oblacima se
rascvjetali rubovi...
Čini mi se
da je ugledah
kako se približava...
Bez suze zurim
u nebo,
nesigurnim glasom
izgovaram njeno
ime,
dok crni oblaci
najavljuju oluju
sigurna sam da
čuje sve moje
molitve
a ja u tišini čujem
lepet krila njenog
anđela....
Ne, ne plačem...
Suze su postale
biseri
što se nižu
do vječnosti !
Bila si moja radost,
bila si nježna i gorda,
bila si moja prva ljubav
i sreća...
Rasla sam na tvojem
najljepšem dijelu uz
mirnu rijeku moje
mladosti !
Tu sam ljubila i
cvijet i križ, voljela
svaku grudu tvoju
ponekad suncem
obasjanu il' kišom
natopljenu.
Zemljo moja,
ostala si u srcu i
uvijek si sa mnom
a duša ... sama !
Da te nisam uzdasima
ljubila, nebrojeno puta
suzama ovim padala
u 'sjaj' pokajanja,
da se opet tebi vratim
još više da te ljubim,
ne bih mogla ničemu
da se nadam.
Život je vječito traganje
što me odnese daleko
u svijet obećanih snova ;
moj san je više od
obećanja i suza
kojima rastapam
sve želje i sjećanja...
Tebe zemljo moja
Volim,
Tebe koja si me rodila
i zadivila životom
i smrtnošću svojih
prelijepih cvjetova
što svakim proljećem
označavaju da vrijeme
prolazi...
Ti si više od svega,
i cvijet što ljubim
i križ što nosim,
daškom usamljenosti
i vječnim nemirom
duše,
bezglasno idem tebi
samo da ugledam
rana svitanja jutra...
Jedino što mi je ostalo
u dubini tugujuće duše,
jednom ću ti doći
skriti se u nekom
toplom kutku...
život ti spokojno
predati...O, ZEMLJO MOJA
NEMA MENE BEZ
TEBE...
KRISTINA KOREN
rođena je 28.07.1978. godine u Zagrebu, gdje i danas boravi i radi. Aktivno je sudjelovala u novinarskim natjecanjima i bila urednik školskog časopisa „Izidor“. Završila je osnovnu i srednju školu u Zagrebu, te 2007.godine tečaj za ECDL specialist u školi za odrasle „Algebra“. Majka je troje djece. Piše od 1991. godine kada je u školi umjesto zadanog sastavka napisala svoju prvu pjesmu „Moj prijatelj robot“. Tako su se redale pjesme: „Kako zamišljam sreću“, „Tihi Božić“, „Prvi snijeg“, „Bez majke“ i „Budi slobodna moja Hrvatska“, koja je pisana za vrijeme rata. Njena duhovna poezija objavljivana je u tadašnjem župnom listu u „Čučerju.“ Aktivno sudjeluje u volonterskom časopisu humanitarnog karaktera „Plamen“ u kojem je objavila svoje svjedočanstvo i molitve pisane 2009. godine. Suradnik je još nekoliko portala. Njena poezija objavljena je i u nekoliko međunarodnih zbornika u izdanju „Providenca“, „Mili dueli“ i „Kultura snova“, digitalnih zbornika u izdanju „Kiprijanov Kladenac“, „Udruženje balkanskih umetnika“, „Urlik“, te duhovna poezija u izdanju „Lipin cviet“. Na poziv drage prijateljice i pjesnikinje Lidije Puđak prisustvovala je manifestaciji „Stop nasilju nad ženama“, sa svojom poezijom „Zločin iz strasti“ koja se nalazi u zbirci „Pokidane niti“. Piše ljubavnu i duhovnu poeziju i romane. Sve zbirke tiskane su u digitalnom tisku u vlastitoj nakladi. Do sada je objavila pet zbirki od kojih je jedna duhovna poezija. Član je KLD „Rešetari“, Udruge „Vjekoslav Majer,“ KULTure Snova, Udruge Balkanskih umetnika, te udruge „Pisci bez pravila Lič“. Njeni uzori su: Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić, Vesna Parun, koju je imala čast i sresti, te američka spisateljica Danielle Steel
IZGUBLJENI TROFEJ
Hoće li biti dovoljno
Ovo što je ostalo od naše ljubavi?
Ove mrve bez strasti i nježnosti?
Dva sitna zrna tuge?
Možda
Jednom
Kada se sve loše zaboravi
Kada spakiramo ponos
U kofere svojih predrasuda
Možda tada
Možda ćeš poželjeti vratiti
Jednom davno izgubljeni trofej
Ali ja neću imati snage
Kao nekada
Možda jednom
Opet poželiš okus mojih usana
I jutra s mirisima tropskog voća
Možda
Jednom
Kada otjeramo ovu tugu u srcima
Što tako grčevito čuva naša nevina samoća
Hoće li biti dovoljno sve ovo
Što smo odbacili zbog slabosti?
Hoće li biti dovoljno za opstanak?
KADA BOG SVE ZBROJI
Kada Bog sve moje poraze i padove zbroji
I kada ostane od svega veliko ništa
Tada ću upitati samu sebe
Da li sam ovdje vrijedila išta?
Kada mi uzme sve tuge, boli i suze
I kada jednom sve Bog stavi na vagu
Ostaješ mi samo ti
Jer ti si mi jedini davao snagu.
Od svega bolnog u mome životu
Samo mi zbog tebe osmijeh na licu stoji
Ostaješ mi najljepši dio mog života
Jednom, kada Bog sve moje zbroji.
LJUBICA RIBIĆ
Ljubica Ribić, rođena u
Varaždinu 1959 godine u kojem i danas živi i radi. Od prvih spoznajnih
trenutaka traži izričaj u poeziji, slikarstvu, glazbi. Vječita lutalica
pronalazi radost u slapovima emocija koje bilježi trenutkom inspiracije.
Život donosi zrelost, iako preskače neke odlomke. Danas pronalazi snagu u pisanoj riječi. Izvlači sebe na dlan poezije i naprosto grebe svoju nutrinu ne bi li iznjedrila dubinu boli, dubinu emocija, dubinu nade.
Aktivan je član Hrvatskih književnih asocijacija, od 2014 član Varaždinskog književnog društva, 2015 postaje članicom Matice Hrvatske.
Svojom poezijom nastupa i gostuje na promocijama i pjesničkim susretima širom regije.
Objavljuje u nekoliko zajedničkih zbirki poezije u Hrvatskoj, BiH ,Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji, te sudjeluje u mnogim pjesničkim druženjima u Hrvatskoj i inozemstvu: Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Rumunjskoj.
Njena poezija je prevedena na slovenski, engleski i rumunjski jezik.
Kao suorganizator organizira pjesnička druženja u Varaždinu, IMPULS –poezija u kafiću.
2014, na internetnom portalu www.pesem.si njena je pjesma izabrana kao Tujejezična pesem zime 2013/14 po izboru uredništva, (pjesma na stranom jeziku zima 2013/14 po izboru uredništva).
Tiskane objave:
''LICENCA LUDOSTI'' - prva zbirka poezije izdana 2012 godine,
''SOBA ZAMAGLJENIH PROZORA'' - druga zbirka prozno poetskog sadržaja izdana 2014 godine.
Život donosi zrelost, iako preskače neke odlomke. Danas pronalazi snagu u pisanoj riječi. Izvlači sebe na dlan poezije i naprosto grebe svoju nutrinu ne bi li iznjedrila dubinu boli, dubinu emocija, dubinu nade.
Aktivan je član Hrvatskih književnih asocijacija, od 2014 član Varaždinskog književnog društva, 2015 postaje članicom Matice Hrvatske.
Svojom poezijom nastupa i gostuje na promocijama i pjesničkim susretima širom regije.
Objavljuje u nekoliko zajedničkih zbirki poezije u Hrvatskoj, BiH ,Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji, te sudjeluje u mnogim pjesničkim druženjima u Hrvatskoj i inozemstvu: Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Rumunjskoj.
Njena poezija je prevedena na slovenski, engleski i rumunjski jezik.
Kao suorganizator organizira pjesnička druženja u Varaždinu, IMPULS –poezija u kafiću.
2014, na internetnom portalu www.pesem.si njena je pjesma izabrana kao Tujejezična pesem zime 2013/14 po izboru uredništva, (pjesma na stranom jeziku zima 2013/14 po izboru uredništva).
Tiskane objave:
''LICENCA LUDOSTI'' - prva zbirka poezije izdana 2012 godine,
''SOBA ZAMAGLJENIH PROZORA'' - druga zbirka prozno poetskog sadržaja izdana 2014 godine.
CIKLAME
produžuje agoniju umiranja
Danas umirem tebi u inat
uzimam stručak ciklama
mirišući reinkarnaciju lišća
Mahovina se zavlači u
procijep kore trulog panja
vlaga ulazi u nosnice
Orošena zemlja
čeka
grobara
i
vjesnika
Nudi
kolijevku rađanja
i
raku umiranja
jednako mirišući
TATA
Danas nedostaješ više
no što mogu nositi na plećima.
Gluho odzvanjaju riječi,
zidovi vrište,
kazaljke ispadaju oglodane
kao kosti
nakon običnog nedjeljnog ručka.
Stolica je napola odmaknuta.
Ne znam čeka li
ili ispraća nezvanog gosta.
Često ti govorim,
šutke.
Samoća ima uši,
na usnama lokot.
Ispisuje neizgovoreno.
Danas mi nedostaješ.
Zaboravila sam sebe,
tamo,
u sobi četiri sa četiri.
Noseći krik zavezan u čvor,
oštricu u njedrima,
zaboravih sebe.
Ponijela sam i miris sobe.
Vonj smrti.
Bešćutnost iskazane sućuti.
A zaboravih sebe.
ŽEĐ
Mogla bih napisati tisuću i jednu pjesmu Bilo bi banalno
Mogla bih napisati knjigu o ratu
Bilo bi nezrelo
Mogla bih prestati pisati
Bilo bi očekivano ili
iznenađujuće
Skinuti sve maske
Oglodati svaki pedalj
boli
radosti
i ostati
žedna riječi
IVICA ODOBAŠIć
Sila teže
Privlači me zemlji
A letio bih
U visine
Odozgo vidjeti pokvarenost svijeta
Shvatiti postojanje vremena
U kojem je ljubav
Izgubila smisao
U ludilu
A mržnja
Sastavni dio tijela
Onih dole ispod mene
Na žalost
Samo sam skočio
U vis
I pao
Mia
Behtan Mia
dosada sam objavila
6 zbirki poezije..pišem duhovnu poeziju,ljubavnu i kajkavske pjesme..za kratku
priču sam dobila nagradu FRAN GALOVIĆ..IMAM NEŠTO I UGLAZBLJENIH PJESAMA..još
uvjek nisam zadovoljna sa svojim pisanjem,,vjerujem ću u životu dobiti još
nagrada i dokazati se sebi..MIA BEHTAN,IVANIĆ GRAD-HRVATSKA
pokucala jesen trula maglom ovila dane
protresla orah i dušu srušene dunje i jabuke neubrane
vjetri šibaju lice sanjara oni po starom pušu
umiti će kiše nedoumice i poneku prljavu dušu
JADRANKA TARLE
BOJOVIĆ
Spomenik
Susrećeš mnoštvo ljudi
umirovljenicu koja ima problema s očima
izgubljenog mladića koji je zavirio u čašicu
sportaša koji misli da bi mogao pisati poeziju
rastavljenu ženu s djetetom koja je zauzeta obavezama
trebaš li pisati o njima ili o drugim nespomenutim licima
jesu li svi oni temelj tvojih pjesama i priča
udahni im život
ne zaboravi ih,spomeni ih u pjesmama
sagradi im spomenik
koji se možda nezasluženo oblikuje na papiru.
Zaborav I
Zaboravite sve
bilo je to jedno drugo vrijeme
zaboravite sve
ogrnite se strpljivošću
zaboravljeni od svijeta
zaboravite sve.
Zaborav II
Zaboravljam svoju tugu
u celofan uvijenu
zaboravljam je u zapećku
negdje usput izgubljena
tuga je procvala i nestala
zaboravljam je
tuga je nestala
rasplinuta između duhanskog dima,
otpijene kave i sveprisutne laži.
MIRJANA ILKIĆ KOS
Mirjana Ilkic Kos rođena u Vršcu , živi i radi u Mraclinu R.Hrvatska.Piše kratke priče i pjesme Radivi su joj objavljivani u zajedničkimzbornicima na prostoru bivše Jugoslavije. Član je udruga : KultureSnova iz Zagreba ,Čukarice Iz Beograda i počasni clan ,,Poezije Stenka“ iz Beograda.
RH FAKTOR NEGATIVAN
Na Planeti X
Kao iz nekog
Fantasticnog filma
Tajnom mješavinom
Mudraca
Od krvi lijepig viteza
I par kapi
Tamne prkosne robinje
Ożivjelo je nježno
,,Čudovište "
Među bogovima
U liku žene
RH grupe negativne.
Glasom Velikog vođe
S Planete X
Poslana je na Zemlju.
Mora živjeti
Na razapetoj britkoj struni
Između svjetla rađanja
I tamne strane smrti.
Ne shvacena od ljudi
U vrtlogu bjesa i beznađima.
Divovskom snagom
U tijelu robinje
Krvi viteške RH negativne
Bojila je tamne oblake
Blistavim bojama duge.
IZMEĐU
Između Tvojih i Mojih
Vaših i Naših
Ljevih i Desnih
Živim
IZMEĐU
Zemlja je moja
A srce
Vaše i Naše
Tvoje i Moje
Ljeve i Desne
Podjednako voli.
Ljubav tu
Svatko ne razumje.
Zorom
Zorom...
U
Zoru
Prije
Jutra
Zavela
Čeznja
Buru
Strasti.
Ljubavni
Ples...
Mašta
Razigrana
Poljupce
Udiše..
LIDIJA PUĐAK
rođena je 6. lipnja 1971.
godine u Novoj Gradiški-Hrvatska. Tamo živi i školuje se sve do 1992.
godine.Ideja o kreativno likovno-dizajnerskoj komponenti na žalost nije se do
kraja ostvarila.Uragan ratnih zbivanja je zaustavlja u naumu.Odlazi za Zagreb
koji joj postaje drugi matični grad gdje i sada živi i radi. Poeziju od rane
mladosti vodi kroz misli, ali je ne zapisuje. Tek 2011. godine počinje sa
pisanjem i javnim objavama na internet portalima. Tada joj se širom otvaraju
vrata pjesničkoga svijeta.Postaje vanjska suradnica Narodnog sveučilišta
Dubrava te organizira i vodi mnoge kulturno umjetničke manifestacije kao što je
i predstavnica Književno likovnog društva Rešetari te u suradnji obilaze mnoge
susjedne zemlje želeći sačuvati književnu riječ.Pjesme su joj objavljene u
zajedničkim zbirkama, raznim portalima i časopisima te su prevedene na nekoliko
jezika.Iako ima materijala za nekoliko zbirki razočarana izdavačkim kućama
smatra da ne može svatko tko je financijski potkovan imati zbirku te za sada
njene pjesme pospremljeno čuče i čekaju svoje ukoričeno rođenje.
ČEKANJE
Dok Eva gasi nebeska svjetlačuvam stolicu
na kojoj sjedi čekanje.
Pa onako u plutajućim ,
maglovitim koracima
zaustavljam prolaznike
zatvorene u vlastite zatvore
nek' se dive stolici
na kojoj sjedi čekanje
i raduju Evi
s kojom je veličanstveno
postojanje
BUĐENJE
Zjape hladnoćom otvoreni dvori
praznina probuđena
u pogledu uvaženog gosta
čeka srećonošu
život razastrt po oštrom kamenu
traži nove zavoje
a dijete koje godinama spava
ne želi se probuditi
pobacaj iz kraljevstva
zlato i lažne dragulje
i dopusti da je sav tvoj imetak
blagoslov u kojem zaspeš.
ZNAŠ LI
Ti znaš kako je
kad sunce ostane u sjeni
naspram misli o tebi ,,
da li znaš kako je
kad koraci nose brige
a ja koračam pored tebe
nasmiješeno nesvjesna stvarnosti ,,
da li znaš kako je
kad netko pošalje krila
ti zamahneš,
jednostavno zamahneš
i letiš iznad svijeta
znam da znaš kako je
kada se skupljaju valovi u očima
želeći se rasuti po obali ,
a ja nedam jer nije moderno plakati
nam da znaš i znam da letiš tamo nedgdje
ispod našeg nedodirnutog poljupca .
NADA VUČIČIĆ
Živi i radi u Splitu. Hrvatska. Povjerenica je Scuole di Poesia Silvano Cavaliere Bortolazz
Scuola di Poesia-School of Poetry-Hrvatska DelegacijaŽeljeni let
Dugo sam već gusjenica
skrivena na nepostojećem mjestu
hiberniram
bez rasta
lažno mrtva
hibrid nepostojeće sebe
slušni aparat nedostupan gluhom
nijemi film propale prošlosti
noć uhvaćena mrakom u epruveti
in vitro
nemoguće začeće sutra
Dugo sam već gusjenica
bez pomaka,
zakržljala od odsutnosti
skrivena duboko u sjeni
čekam
rascvjetano podne...
tvoje ruke da poletim.
Budi milostiv
podne će.
Izdaja
to je kad se jutro rasplače kišom
skutrene ptice mokrog perja
čekaju
tvoja riječ tisuću čavala u križ zabodeno
i trnova kruna za kraj zakucavanja
a priča ženskog prijateljstva
slikovnica u rukama malenim
što treniraju da ne ispuste
slova,
mada velika pisana
planine im nedohvatne
čistoćom srca hvataju
neograničenost
razgolićene riječi razlomljeno staklo
krhotine bodu bez krvi kao zvuk zvona
objavljuje uzbunu
gluhost iskrenosti.
NEJASNA ŽELJA
Kada sam poželjela ljubav
nisam Bogu dala jasne upute
poslao mi je tebe u sumrak
gledala sam mjesec na krovovima
rode u tek svitim gnjezdima
pod mirnim nebom iščitane biblije
pamtiš samo savršenstvo
riječi
bio je Novi zavjet
kao kad tražiš zavjetrinu
samo lijepih bajki happy enda
pa rastvaraš dlanove
nek padaju zvijezde na njih
poslagat ćeš ih po očima
nećeš umivati lice
da se ne odlijepe
prestat ćeš jesti
da ne narušiš harmonjiu
odakle dolazi muzika
osluškujem
napisanim stihom
jer to je jedino
što Bog je zapamtio
da mi pripada.
DANJA
( Gašpar) ĐOKIĆ
Danja (Gašpar) Đokić rođena
je 05.10.1960. godine u Pločama, R. Hrvatska, Živi i stvara u Sarajevu.
nezadovoljstvo je uvijek
onaj zadnji potez kista
(slikar je u svanuće
započeo svoje djelo)
u bojama
prenoćila sam
savijenih udova
na platnu raširenom
od sebe do njega
zamišljajući poteze
cijedila se panika
iz ponovo otvorene
tube uljanih boja
kojima se oduvijek
slika neizvjesnost
(horizont postaje
linija razdvajanja
svjetla i tame
nalik na razmeđe
sna i jave)
i sad se bojim
jako se bojim
sjenke razvučene
u njegovim zjenicama
kojoj nalikujem
izvučena tako
iz onih odavno
zaboravljenih vremena
na trenutak samo
(premda okrenuta naopako
slika nosi naziv udvajanje)
saper vedere remek je djelo
koja će se zvati
sutra već
novim promašajem
Prvi pogled u vrijeme sunca
nikad ne križam datume
na zidnom kalendaru
meni je vrijeme konstanta
dan u kojem si ti jedini
svaki dan kao prva noć
ljubim ti ruke iz daljine
što zagrljajem mašu
za dočekano dobro jutro i laku noć
odričem se svih zanosa
olako predatih u ime istine
na koju ti se sada zaklinjem
dala sam odrezati trepavice
i sad oči štitim tvojim pogledom
širom otvorenih kapaka
zaboravila sam ti reći
kako je lice i naličje svakog novčića
kojeg sam bacala u fontanu
imalo oblik tebe zasanjanog
potpuno sam izgubila svoj oholi oprez
dok prislanjam dlan na tvoje obraze
ljubeći te prstima širinom
odjednom postaje tijesno u ovoj sobi
od bliskosti stresa se staklo
iza mojih leđa tako je zamirisala jesen
i novembarske kiše ispiru preostali strah
opet ti pričam o neprospavanoj noći
i psu koji te čekao s druge strane vrata
osjećajući tvoje korake stepenicama
koje vode u moje presvučene plahte
(jutro se gušilo znojem protekle noći
i morala sam dobro protresti
svaku zaostalu zabludu)
sad pijemo kafu svatko za svojim stolom
ljubeći se preko iste šalice
ja te zovem ljubavi a ti odgovaraš
dušo moja na onaj isti način opčinjen
kako si to radio u snovima
sve dok sam te čekala samujući
ovaj put putujemo zajedno
i ne pitaš me gdje i kako
osvanut ćemo još jednom
svatko za istim stolom
i onda se ljubiti odistinski ljubiti
pod suncem nadošlog neba
fado ozvučuje obale
spajajući nas svakako
ovako i onako
kako samo lijepo zvuči
kad prsti zatalasaju
kosom kojom te pokrivam
da ne izgoriš potpuno
od ovog prejakog sunca
ljubavi moja
Moji su počeci davno odbrojani
naginjem sve više spoznaji
kako glupa noć ne može
nikako poroditi pametno jutro
i otključavam dan notnim zapisom
kroz lament jedne olovke
razgrnute plahte ovog puta
nisu odisale svježinom
Bože pamtim li je uopće
prohujalu u nekim određenjima
u kojima nas zajedno
nije bilo moguće pronaći
(ovo je gotovo obješenjački
čista esencija fakirskog fakinstva)
svi su vozovi stali
sat se vratio unaprijed
dodjeljenim zaslugama
hrabreći žive da ne umiru
na usputnim stanicama
tamo negdje
svi su te šutke uzimali
samo sam ja pitala
gdje smo se pogubili
reci mi da bih ti rekla
koliko je oskudnog zvuka
bilo u tami prolaza
gustoćom tvojih obrva
zamišljenih
kroz boje koje su plivale zrakom
a koje nismo uspjeli uhvatiti
u trenutku kreativnosti
moje i tvoje još postoji
(sve osim nas u vezi je
s budućom prošlošću)
ono što zaboravljam
zajedničko uvijek je bilo
postići jednakost tvoje želje
što ja nikad nisam uspjevala
i sad mi je tako žao
što su na uglu naše ulice
prošle noći ukopale svjetiljku
početnički nedovršenog kraja.
LIDIJA LESKUR
Objavila dvije
samost.zbirke:Ne ulazite bez poziva i Dok prolazi sve. U pripremi zbirka
duh.poezije "Prebiranje" i zajednička zbirka "Trajni trenutci"
ULKU „Vlaho Bukovac“. Počasna doživotna predsjednica ULKU V.B. Pišem kratke
priče. Članica Ogranka MH u Splitu. Pjesme uvrštene u zbornike i antologije u
zemlji i inozemstvu-
Živim u Splitu.
TI U MENI IMAŠ ŠTO ŽELJETI
Ni jučer
ni danas
ni sutra
nisi
niti ćeš
pronaći
ni otkriti
što sve
možeš
u meni
željeti
a
bunar sam
zabačeni
neistraženi
ograđeni
MOJ BOG
Ti si mi nada, Ti si mi sreća
Ti si mi ljubav ponajveća
Tebi se klanjam, tebi se molim
I nikoga više ja tako ne volim
Sa tobom plačem, s Tobom se smijem
Ponosno Tvoju zastavu vijem
I kad je radost i kad je sjeta
Vjerujem u Tebe i Tvoja ljeta
Nisam Ti dostojna ljubiti noge
A Ti me pojiš na izvoru svome
Doći ću k Tebi, vjerujem u to
Zemljom te hvalit, slaviti zato
U glas Ti pjesmu pjevati moju
Dušu Ti predati potpuno svoju
UBILI STE ČOVJEKA
Ljudi se ne smiju,
ne pričaju,
ne posjećuju,
ne zamjećuju drugoga!
Čovjek se začahurio,
zabrinuo,
izgubio,
pao!
Zašto ste nas ubili?
BLAŽENKA JUKIĆ
Umirovljenica iz Splita.
Slika i piše pjesme. Članica LU Emanuel Vidović, ULKU „Vlaho Bukovac“. Uvrštena
u zajedničke zbirke pjesama u zemlji i inozemstvu. Imala na desetke samostalnih
i skupnih izložaba slika u Splitu i drugim gradovima Hrvatske.
Koračam obalom
između
pijeska i pjene,
plima briše
otiske mojih stopa.
Lagani maestral,
odnosi pjenu,
beskrajno
more i obala
ostaju iza mene.
Udaljavajuči se
ja postajem
malo zrno
pijeska
i nestajem
poput trake
tanke morske
pjene..
GRADE MOJ
Ocrtan u boji neba
okupan u boji mora,
bez nevoja i potriba,
bez kruha sa sedam kora.
Polit ću te šakom rose
pivat ću ti svaki dan,
o jubavi ću ti pričat
čuvati ti tajne tvoje ,
jer te volim ko nikoga.
Ti mi uvik nudiš sebe,
dobila sam sve od tebe
volit ću te svaki dan.
okupan u boji mora,
bez nevoja i potriba,
bez kruha sa sedam kora.
Polit ću te šakom rose
pivat ću ti svaki dan,
o jubavi ću ti pričat
čuvati ti tajne tvoje ,
jer te volim ko nikoga.
Ti mi uvik nudiš sebe,
dobila sam sve od tebe
volit ću te svaki dan.
PUT OD CAKLA ...
Važne stvari
čine se nevažnin,
i prolaze kraj mene
ka labudi u proliće
nedodirljivi i oholi.
Pala san,
u tamnicu srca svog,
i ne znan
ća me tira naprid.
To ća san kocjuta
ka dite od stine,
a ipak malo krhka
ka dida od vitra,
ka more od soli.
Ipak se nisan
makla s mista,
jer put je od cakla,
a ja bosa.
SLAVICA ČIZMIĆ
Rođena 31.08.1965 god u Splitu gdje živim i
radim. Ima dvije samostalne zbirke poezije „Iz mog kantuna“ i „Mirakul“. Susjelovala je na velikom broju
poetskih natječaja te na taj način dosta joj je pjesama uvršteno u zajedničke zbornike .Bedekovčina
,Versi na šterni ; Zbornici Kulture Snova , udruge Providenca i Rešetari čiji
je član.
Čuješ li
kad se zagropan
u tvoju
sunčevu zraku
Svi ognji stađuna
postanu vični
Čitači
mojih misli
bez balote caklene
pripoznaju ciknuti
dil mene
Refren
na prvo slušanje
osta je zabiježen
poslušnin čulima
Dođoh do raskršća
otvorenih galerija
Navrati fortunal
pismon
zrilih godišća
šušpet se poigra
šporkin mislima
Još ruke viruju
u bespuće mora
nosnice ćute
vonj crnega bora
Buja blizina
svilena prostora
Čuješ li
di brnistra kliče
živit se mora
Dušu miluju
svi imendani
dobitnih zora
Putokaz ufanja
zvizdanin noćima
dodirom s valima
vodi do granica
prostora gladnega
Postanen opet
živo biće
S tebon
san sigurna
u mrtvin krošnjama
Pronađen ticu
smaragdnih očiju
u međuprostoru
nebeskon
ća piva od sriće
ODA ŽIVOTU
Odu životu
vrime nan piše
Grko i slatko
ka vino misno
Provali ga
jesmo i nismo
Kocke bačene odavno
ni sutra
nan ni sigurno
Naramak sriće
bokun rana
libar o sudbe
u ruke nan tišće
Dok
sunce nan miga
poslin kiše
Kad iz škure noći
rujna zora sviće
kad u pismi najdeš
oni bokun sriće
Glavu digni
pod kapon nebeskon
ćuti se velik
onako ka
baš čelik
A slabost te triska
s obe bande lice
dok ti hodiš sviton
ka luda sanjalica
Sve nikako
u jedan krtol stane
Ne more
uvik bit sudba kriva
nit judska misal
tako živa
Zatrnu često
čula judska
kala života
bude priuska
Zagrli nas smisal
kolurama dičnin
Ne moremo
letit krilima vičnin
Prisušiće suza
oka ojađena
za jubavju žeđ
biće utažena
Samo idri srcen
u ovi svit
Priplivaj tajanstvo
čuvaj dostojanstvo
Zagropaj uza se
svete vire nit
zanavik vridi
mići
čovik bit
Grko i slatko
ka vino misno
Provali ga
jesmo i nismo
Kocke bačene odavno
ni sutra
nan ni sigurno
Naramak sriće
bokun rana
libar o sudbe
u ruke nan tišće
Dok
sunce nan miga
poslin kiše
Kad iz škure noći
rujna zora sviće
kad u pismi najdeš
oni bokun sriće
Glavu digni
pod kapon nebeskon
ćuti se velik
onako ka
baš čelik
A slabost te triska
s obe bande lice
dok ti hodiš sviton
ka luda sanjalica
Sve nikako
u jedan krtol stane
Ne more
uvik bit sudba kriva
nit judska misal
tako živa
Zatrnu često
čula judska
kala života
bude priuska
Zagrli nas smisal
kolurama dičnin
Ne moremo
letit krilima vičnin
Prisušiće suza
oka ojađena
za jubavju žeđ
biće utažena
Samo idri srcen
u ovi svit
Priplivaj tajanstvo
čuvaj dostojanstvo
Zagropaj uza se
svete vire nit
zanavik vridi
mići
čovik bit
NE BIRAN DAN
Ne biran danu tugu prisvučen
On išće mene
prid ponistron nekon
S ijadu mana
u tičiji zov stanen
Ćutin se dalekon
pod sunčevon koprenon
Zapovid oka
za krila nevidjiva
prisustvo drame
čina opipjiva
Bez tebe san
ništavna obmana
infišana besida
u kapji otrova
Škerac duše
ća iz grla biži
spreman u kolet
od suza slan
U kantunu usana
di osmih prispava
još sritnih je
besida dom
Samo in triba
vrata srca
otvorit
slipo slidit
ludo zavolit
Stotine jarbola
za dugu plovidbu
nek učine mirakul
u danu ton
Ne biran dan
u sriću prisvučen
On išće mene
biće ima plan
MLADENKA HUDI
Mladenka Hudi-Hedra - rođena
je 16.12.1957.g. u Trogiru. Piše od školskih dana. Zaljubljenik je u poeziju i
ljepotu riječi.Objavljuje na internetskim stranicama i elektronskim časopisima:
Šipak, Književni kutak, Radio Gornji grad, Dovla. net, Pljuskovi. Pjesme su joj
izašle u zbornicima i zajedničkim zbirkama: međunarodna zbirka
Valentinovo-Kultura snova, međunarodna zbirka –More na dlanu-Kultura snova i u
knjizi ,,Pisma balkanskih žena“, međunarodna zbirka „Svim na zemlji mir
veselje“-Kultura snova, antologija facebook pjesnika-Kultura snova, međunarodna
zbirka ,,Pjesme što nam život znače“-Providenca, međunarodna
zbirka-,,Skadarlijska boemija“, međunarodna zbirka-,,Cidi se život-Lira naiva,
zajednička zbirka poezije udruge Providenca-,,Providenca Versi". Prva
samostalna autorska zbirka poezije ,,Skriveno u meni“ objavljena je 2014.g. u
izdanju
OTKRIVENA
Ogoljena sjećanja
uspomene
prostrte pred vas
skinut veo
otkrivene tajne
prodrmani hodnici
mojih želja
nadanja
prolivenih suza
iščekivanja
Otkrivena
u cijelosti
izbrušeni osjećaji
do iznemoglosti
ponosno
uzdignute glave
stojim pred vama
očekujući sud
vaše malenkosti
NE POSTOJI SUTRA
Polako
nestaje vatre
gasi se iskra,gubi sjaj
nestaje u tamu
neizdržljivu bol
nadjačava čežnja
za najljepšim očima
isprepletenim
plavilom neba
modrilom mora
u koje suza pada
izaziva ,odnosi
grčeviti krik
oproštaja od onog
što najviše volim
nestaje u izmaglici
nekog tuđeg jutra
a sutra,ne postoji sutra
nestaje vatre
gasi se iskra,gubi sjaj
nestaje u tamu
neizdržljivu bol
nadjačava čežnja
za najljepšim očima
isprepletenim
plavilom neba
modrilom mora
u koje suza pada
izaziva ,odnosi
grčeviti krik
oproštaja od onog
što najviše volim
nestaje u izmaglici
nekog tuđeg jutra
a sutra,ne postoji sutra
Leluja trava zeleno-smeđa
listovi plešu,bakrom posuti
gonič fijučući odnosi
otkud list u mojoj kosi?
Tepih prostrt
gažen bez milosti
fijuk dolazi,odlazi
odnosi,donosi
Jesen u ko
IVAN GAĆINA
Ivan Gaćina rođen je 15.4.1981. u Zadru, Republika Hrvatska. Visoku stručnu spremu i akademski naziv magistra inženjera računarstva stekao je nakon tri završena studija na Sveučilištu u Dubrovniku 2010. godine, gdje je kao jedan od najboljih studenata na diplomskom studiju za izniman uspjeh bio nagrađen dodatnom diplomom cum laude. Ima iskustva u radu kao srednjoškolski nastavnik matematike, fizike, informatike i računalstva. Piše pjesme, kratke priče i recenzije književnih djela. Višestruko je nagrađivan. Prevođen je na engleski, filipinski (tagalog i cebuano), arapski i rumunjski jezik te čakavsko narječje hrvatskoga jezika. Svoje prve pjesničke rime počeo je stvarati još u osnovnoj školi, ali se ozbiljnijim pisanjem bavi od 2000. godine kada je bio brucoš na fakultetu. Član je nekoliko udruženja i društava: Matica hrvatska (od 2010.), Hrvatsko književno društvo (ogranak Zadar) (od 2014.) i Književni klub „Gilgameš“ (od 2014.). Izdao je jednu pjesničku zbirku „Tebe traži moja rima“ (KC Kalliopa, Našice, Hrvatska, 2014.). Svoje radove je također objavljivao u časopisima i zbornicima (radovi su mu objavljeni u više od 60 zbornika).
VOLIM…
Volim tvoje oči vedrije od neba,
Svaki dijamant pogledat ih treba.
Kada sunce na nebu počinje sjati
Pogled tvoj još se više zlati.
Volim tvoje usne slađe od meda,
Kad me one ljube tad anđeo me gleda.
Njihova toplina nježno me uvodi u raj,
Tako je lijepo, ne želim kraj.
Volim tvoju kosu ljepšu od svile,
Sa smiješkom na licu ljepša si od vile.
Kad se blagi vjetar poigrava njome,
Prolazim kroz nju, radujem se tome.
Volim tvoje ruke nježnije od lana,
One su toplije od najtoplijeg dana.
Kad me one grle veselim se slatko,
Ljepotu takvu poželio bi svatko.
ON THE WIND OF MY SOUL
In the shelter of dreams this winter night
horror reveals my sorrow minds
of ice lines in the dead cold
whispering on ear that you are not my reality.
I am thinking about poem which will come
from the cold verses as boiling lava
in the rhythm of grief which once will pass
as a dead poet glory.
Brain waves in the desert are foaming
while last dreams like cards tearing down
on the icy wind intoxicated soul.
My enemies are suffocating me like phantoms
with icy darkness of love loved
which disappearing on the wind of my soul.
Izgubljen u noći
Tražio sam lunu,
Ali napipah vunu
I spazih tvoje oči.
Pišem pod pseudonim Selma
Selma. Živim u Jerusalemu Israel nemam
ništa objavljeno.Iz južne Srbije
sam ,Leskovac
Sklopila sam savez sa ludilom
da uragan tvoje tišine
bude moj smirujući zvuk
dok slušam čekanje
osećam svetlo se vraća.
srcem zategnutim
ko strune na violini uličnog svirača
grlim te mislima i plačem kroz smeh
ljubim ti lice
isklesano kamenom zvezda
vrhunac grubosti i divlja nežnost
s očima od magnetskh igla
ubijaš i ozivljavaš
moj opijum i vazduh
vatra i voda
dišem te i propuštam kroz pore
da se kao tuga nastaniš
na moje unutrašnje nebo od boli
nemir jesenjih večeri
horizont svih mojih želja
moje prostranstvo duše
plava zemlja mojih predaka
koju mojim koracima gaziš
i kap kiše koja drhti na staklu
kao moja duša noćas bez tebe
zubima lomim neizrecivo
detinjastim rukopisom ispisujem
pesmu ogoljene duše
i moje jedino sredstvo
poeziju koja skida plašt
razgoljuje strast
razmotava umrle zakletve
život izmešan sa sudbinom
ja sam se tvojim očima opijala
a ti si tvoju tugu ispirao vinom...
Laži me
i hodaj polako
da što duže ostaneš
pusti me da verujem da još uvek možeš
obojiti sve moje godine
pokaži mi onaj tvoj žuti osmeh
koji najbolje znaš da odglumiš
i pomolimo se oboje za srebrnu kišu
da ispere sve moje strahove
i naše grehove ..
Laži me
pusti da ti verujem
ruku pod ruku s ludilom
da moj si i dok kraj druge se budiš
želim da izmišljena plava sećanja
oslobode me od tuge očekivanja
onog što nikad doći neće ..
u tebi - prokletstvo svih ljudi
u meni -slabost svih žena
ja i ti uzdah u tišini
reči nepotrebne
Izgubljeni, zalutali
nismo znali zatvoriti krug
i sačuvati se od boli ...
Laži me
da nikada otići nećes i odoneti
plava sećanja i ovaj trenutak
što ostaje nam samo
i sve sto je moglo biti a nije
a ja ću te voleti
i kada ne možeš biti jači
i kad si najgori
i kada si izgubljen u boli
i kada ne možeš više podneti
i kada te tvoje briljantno ludilo od mene uzme
i kada osetim prazninu, slomljenost i bol,
i kada zbog tebe plačem ljubičasta suze ...
RADMILA PODNAR
Kiša...
cijeli dan je siv
tebe niotkud
ne znam da li si i živ...
Javi se na tren,
poljupce mislima šalji,
poglede usmjeri k meni
da osjetim toplinu
očiju sneni...
Na krilima vjetra
zagrljaj pošalji...
Kiša je,
suze nemoj slati,
imam ih...
prepoznat’ ću tada da to si ti...
Iako je kiša , navrati..
ESTER TERZIN Ex Margit
Ester Terzin Ex
Margit, rođena 05.04.1967.u Zrenjaninu. Osnovnu školu završila na mađarskom
nastavnom jeziku. Po zanimanju hemijski analitičar. Bila je zaposlena do 1990.
u “MSK” Kikinda. Udata, majka jednog
deteta. Živi i stvara u Kikindi. Prvu pesmu napisala još u osnovnoj školi, na
mađarskom jeziku. Zbog ne prepoznavanja talenta i neadekvatne podrške, pisanje
povremeno nastavlja u srednjoj školi. Od 2014. počinje sa intenzivnijim radom.
Član književnog kluba “Duško Trifunović” iz Kikinde, takođe je član Udruženja
balkanskih umetnika. Pesme objavljuje u više zbornika i književnih časopisa. Dobitnik Specijalnog priznanja za pesmu „REBUS ŽIVOTA“ i više drugih
zahvalnica. Osvojila je drugu nagradu na konkursu Udruženja balkanskih
umetnika, za pesmu „I DECA UMIRU“.Objavila je elektronsku zbirku „MRVICA MOG
SRCA“.Učesnik manifestacije povodom Svetskog dana poezije u Žitištu. Piše na
srpskom, ali svoje pesme prepevava i na mađarski jezik.
ROK TRAJANJA
Skupljam
komad po komad tišine
koja se prostire svud oko mene,
pokušavajući da iscedim
po koju reč utehe
za umorno srce...
Presahle su sve suze,
samo dva bolom isprana oka
krase moje lice...
Nema nikoga da posadi zrak sunca
i osvetli tmurne oblake u duši,
svojim dahom da razveje maglu
smrti i beznađa,
da sve ograde među ljudima
jednim potezom poruši,
dok se na istoku, iz pepela
novo sunce rađa!
Noćima ćutim
i slutim,
dok huk sove nadjačava tišinu
i tragovi prošlosti
prekrivaju današnju istinu...
U moru ispraznih tražim
bisere kajanja,
a život polako isčezava,
ističe mu rok trajanja!
OPRAŠTAMOpraštam vam
sve moje suze zorom isplakane,
sve snove svoje nedosanjane,
sve osmehe, koje ste ukrali
i od njih ćilim tuge satkali.
Opraštam vam
sve laži, varke i obmane,
sve nepravde nagomilane,
sve spletke i ogovaranja,
i bezrazložna ranjavanja.
Opraštam vam
svu zlobu i sve pakosti,
podmetanja i gadosti,
sve podlive krvi ispod svoje kože,
pa čak i ono,
što se oprostiti ne može!
MOJE ZRNO SREĆE
Zašto zaklanjate ovo malo sunca?!
Uskraćujete prava na to zrno sreće...
Ta malena radost mog pretužnog srca
vašu sreću nikad ugroziti neće!
Zar ste srećni samo, kad me tuga mori?!
Kad kiša zaliva moje snene oči?!
Da li duša treba u paklu da gori,
da bi bile mirne, spokojne vam noći?!
Zar vam beše lepo, dok su mene tuge
prekrivale žustro oblacima sivim?!
Radost ova ispod nenadane duge,
u vašim očima čini me sad krivim!
Moje zrno sreće podeliću s' vama,
ne zovite kišu, ko Boga vas molim!
Previše je bola, duša nam se slama,
želim da se smejem i beskrajno volim
SPOMENKA MIŠIĆ KREBS
Rođena je u Sarajevu 1959. piše od rane
mladosti,
objavljujem u izdanjima
„Kultura Snova“ i ostalim portalima
aktivna na blogu Očaravanje
Zavrsila univerzitet za ekonomiju
SVIJEĆA
Moj se život smiraju sprema.
Još uvijek kao svijeća plamtim
tiho pucketam, mirišem
povijam se lijevo i desno
pokušavam osvijetliti krug.
Ne žalim ni za jednom kapi
što niz tijelo bespovratno klizi
što rane nabubrele ostavlja
bez boje i obličja, dok topi se
u tvojim očima to što bijaše moja duša...
Što je poljubac?
To si ti
s mirisom bosiljka u rano jutro.
Šta je proljeće?
To je naša budnost
kada se ispruži žedna i stopi u zagrljaj...
Postoji li jezik u kom ćemo ti i ja biti tek riječi,
molitve na spojenim usnama dok tiho gorimo
pred oltarom zvijezdama osutog neba...?
AKO ŠUTIM
Ako šutim,
ne misli da ne znam
kako te boli sredovječan biti i
kako je slatko te krišom gledati
kako vješto skrivaš svaku novu sijedu vlas u kosi
a po duši hara još nestašni i moj divni djačak
što se hrabro i najvisočije penjao na ulično bagrenje
tražeći me i mučeći se od grane do grane
ali uvijek nekako pronalazeći u snovima mojim.
Ako šutim,
borim se sa sobom ozbiljna ostati,
kad se noću tamom krijesi
jer želiš mi prići
kao da će tvoja svaka nova bora,
moju ljubav slomiti.
Znaš li , milo moje,
da obožavam svaku tvoju novu boru i
svaku sijedu vlas što nestašno strši.
Ako šutim
ne misli da ne znam
ako jednom padnem, bubice moja,
ti ćeš me sobom podići
ne hajući na sijede u kosama mojim
jer se naša ljubav ne broji godinama
niti snježnim pahuljama
prosutim po samo našoj
bagrenja ulici.
NEMOJ
Ne piši mi pjesme
već odavno ne snujem u njima
čekajući obećanu sreću odželjenu i nedočekanu.
Ne budi mi nadu stihom tvojim uljuljanu.
Nada je umrla još u ranu jesen,
zajedno sa srcem sahranih je u divljem i samotnom valu.
Ne pustih ni suzu, ne bacih ni cvjetak
nego uzeh nož i rasjekoh moj zivot na dvoje.
U jednom si samo ti a drugi dio je bez tebe,
usamljan i gladan.
Ne piši mi pjesme,
nisam tvoja pjesma,
ni tuga tvoja nisam.
Ja sam tvoje sjećanje na umiranje,
umiranje mojih svjetova i duše,
za tobom i sa tobom.
U grudima mojim zvjezdane oluje ,
bez svetlosti i jalove nade,
da ćes još samo jednom me stihom dotaći.
Ali ne!
Tek hodaim mliječnim stazama uspomena,
u haljinama paučinom istkanim,
starom zvjezdanom prašinom posutom
po kojima se vješaju nikad nerodjena djeca.
Ne piši mi pjesme,
prinesi nam cvjetak.
SUZANA HORVAT
Rođena u Splitu 1963. godine.
U osnovnoj školi počinje pisati svoje prve stihove koji izlaze u školskim
časopisima. U poeziji se počinje afirmirati 2005. godine javljanjem na Radio
Martin, zatim slijedi gostovanje u emisiji ‘Calipso’ Radio Zaprešića, na BBR-u,
Radio Rhzk Krapina, na kulturno umjetničkim manifestacijama u Zagrebu i
okolici, u Udruzi umjetnika Spark, Velika Gorica, objavljivanje pjesama u
njihovim časopisima, KUD-u „Kustošija,“ „Ribnjak,“ Europski dom Zagreb kao
gošća gospođi Nadi Dagelić na dodjeli Nagrade za najljepšu neobjavljenu
ljubavnu pjesmu, isto tako i razna događanja i gostovanja na večerima poezije u
rodnome Splitu, radijima, lokalnim televizijama, dnevnim novinama ‘Slobodna
Dalmacija’, do danas.
2006. godine godine javlja se na poetski natječaj Radio Martina i pjesma ‘Kao more’ ulazi u Zbornik ‘Igračka vjetrova’. Godine 2008. objavljuje samostalnu zbirku poezije ‘Buđenje’, te slijedi još gostovanja. Zbirka je prevedena na engleski i njemački jezik, još neobjavljeno, 13 pjesama za CD uglazbio i pjeva na engleskom jeziku kantautor Neno Simunić, dvije prijavljene i u ZAMP-u.
2014. sudjeluje s još devet autora u zajedničkoj zbirci 'Stihom ispisujem dušu' s 10 pjesama u izdanju Kulture snova, zatim u međunarodnim zbirkama 3. Međunarodni festival pjesnika 'More na dlanu', 'Prva svjetska antologija facebook pjesnika', 'Svim na zemlji mir, veselje', 2015. 'Tebi pjesmom za Valentinovo' , te godinu dana vodi Dalmatinsku podružnicu Krug Split Kulture snova iz Zagreba.
Pjesme joj se objavljuju kako na domaćim, tako i na mnogim portalima i blogovima diljem svijeta. Nekoliko duhovnih pjesama je prevedeno ili se prevodi na skoro 50 jezika i distribuira u preko 110 zemalja širom svijeta u Krugu prijatelja Brune Gröninga. I dalje živi, sanja, mašta i stvara pjesme u rodnome Splitu.
2006. godine godine javlja se na poetski natječaj Radio Martina i pjesma ‘Kao more’ ulazi u Zbornik ‘Igračka vjetrova’. Godine 2008. objavljuje samostalnu zbirku poezije ‘Buđenje’, te slijedi još gostovanja. Zbirka je prevedena na engleski i njemački jezik, još neobjavljeno, 13 pjesama za CD uglazbio i pjeva na engleskom jeziku kantautor Neno Simunić, dvije prijavljene i u ZAMP-u.
2014. sudjeluje s još devet autora u zajedničkoj zbirci 'Stihom ispisujem dušu' s 10 pjesama u izdanju Kulture snova, zatim u međunarodnim zbirkama 3. Međunarodni festival pjesnika 'More na dlanu', 'Prva svjetska antologija facebook pjesnika', 'Svim na zemlji mir, veselje', 2015. 'Tebi pjesmom za Valentinovo' , te godinu dana vodi Dalmatinsku podružnicu Krug Split Kulture snova iz Zagreba.
Pjesme joj se objavljuju kako na domaćim, tako i na mnogim portalima i blogovima diljem svijeta. Nekoliko duhovnih pjesama je prevedeno ili se prevodi na skoro 50 jezika i distribuira u preko 110 zemalja širom svijeta u Krugu prijatelja Brune Gröninga. I dalje živi, sanja, mašta i stvara pjesme u rodnome Splitu.
Da, tebe, baš tebe...
Tebi kojeg sam stvorila
od paučine, mjesečine, niti zlatnih
isprepletenih dodirima, suncem,
dahom ljubila, grijala,
sve leptire u visine digla
na livade cvjetne razasula.
Da, tebi čije ime šapućem
kada nikoga nema
kada srce utihne,
kada se vjetrovi smire
kada sami u maštanjima mojim
ljubav slavimo,
u kutke moje sklonio si se,
tu čuvam te.
Tebi koji nikada čuti nećeš
moje riječi, šapate
tebi za kojeg svi otkucaji sata postoje
pretočeni u tren, u vječnost,
koji postojiš za mene
oduvijek i zauvijek;
ja bezvremena u šaci postojanja,
ti pijesak u atomu svemira -
da, tebe, baš tebe, ja ljubim.
Tek putnik sam
što kroči kroz Vrijeme,
nekada puna kofera
nekada praznih ruku
nekada puna ljubavi,
nekada tuge i samoće.
Putnik sam na stazi Života –
učim puzati, hodati strminama
plivati morima, oceanima,
brzacima, plićacima, dubinama,
s ribama, ajkulama, hobotnicama,
i na leđima delfina ponekad nošena;
na krilima vjetra
ptica u visinama,
na strme obronke orlova,
u gnijezda položena, čuvana;
šumom gustom
gdje zraka sunca se samo ponekad probije –
al' dalje idem...
I čovjek me zaustavit' ne može
na putu tom što Život se zove
što On mi ga prostire
što On mi ga daruje
što Putnikom mene nazvaše.
More
O more,
o moru,
za more,
toliko pjesama za tebe pisano,
al’ nikada dovoljno opjevano.
Beskraju modri,
izvore nepresušni
koje sve tajne još u sebi nosiš?
Čije ljubavi skrivaš,
koliko poljubaca,
koliko vlažnih očiju ‘mivaš?
U dubinama svojim,
njedrima tamnim, mekim
potonule stare lađe,
skrovište si, zbog ljudi ukopane –
da nitko ih ne nađe.
Tu spokoj nađoše mnogi mornari,
ljubavi velike se skriše –
samo tebi ispovjediše.
I nikada nećeš odati
najljepše, najtužnije, najveće…
sve priče svijeta,
tvoja tišina čuvat će.
O more…
.Rodjena sam u jednom sanjivom selu u Bosni .Knjizevnost je moja velika ljubav.Uvijek sam nesto pisala i bila i ostala vjeciti sanjar .
Skolovala sam se u Bosni, a godine rata sam provela u Hrvatskoj.
Od 1994 godine zivim u Canadi.
Pisem na engleskom i hrvatskom jeziku.Moje pjesme su objavljene u 4 knjige Kulture Snova iz Zagreba.Moje stihove na engleskom " YOU AND ME '' i "ETERNITY" je uglazbio Splitski kantautor Boris Krivec za sto cu mu uvijek biti zahvalna .
Na kraju zelim reci hvala tebi Nado sto nas sve spajas sa poezijom .
smile emoticon
BEZIMENA...
Meni nikad neces donijeti cvijece
Ni ljubiti moje oci uz treperavi plamen svijece
Usnama nacrtati osmijeh srece na mojima
Jer za tebe ja sam samo
Sapat sto dodje poput mjesecevih mijena
Zena iz snova
BEZIMENA
Tvoja ruka nikad moju drzati nece
Nikad zagrljeni necemo prosetati ulicama grada
Dok sunce sija il’ kad kisa pada
Jer ja sam za tebe samo sjena
Zena iz snova
BEZIMENA
Moja je ljubav topla i neizmjerna
Njeznija od bijelih pahulja
Jaca od vremena
Al’ ime tvoje nikad nece stajati uz moje
Nikad me neces ljubiti dok sam jos topla i snena
Jer ja sam za tebe kao morska pjena
Uzdah jednog trena
Zena iz snova
BEZIMENA
Kad su dani kišni moja ljubav sanja
Da lisce pjeva simfoniju tihu
I trazi te u jednom izgubljenom stihu
Moja ljubav luta do ruba beskraja
Da pronadje mjesto
Gdje nas želja dodirom u snovima spaja
Nikad nije umorna i nikad ne spava
Čuje tvoje korake u kiši što pada
I vidi te u svjetiljkama usnuloga grada
Moja ljubav se ne boji i nikad nije stala
Izgubila se nije i kad nas je sastavljala
U komadićima slomljenog ogledala
Moja te ljubav čeka i uvijek se nada
U nadanju drhti u čekanju trne
I gleda te očima uzdrhtale srne
Ona stražari kad opasnost vreba
Uz tebe je uvijek dok letiš i kad padaš
Ona će te voljeti i kad se ne nadaš
Kad ludo zavoliš
Razum ne postoji
I kad me ljubiš i kad me boliš
Ja ne znam drugačije
Nego da te volim
Nije to iluzija ili san
Stvarnost ,
Ti si moja stvarnost
Nije važno da li je noć ili dan
Tvoj je osmijeh
Na mom srcu istetoviran
A ja nemam ništa osim ljubavi da ti dam
Samo iskreno srce
Tebi stavljam na dlan
Odluči šta ćes raditi sa njim
Hoćes li ga voljeti
Ili ćes ga slomiti
Nije to iluzija ili san
Stvarnost ,
Ti si moja stvarnost
Tvoj je osmijeh
Na mom srcu istetoviran
Ideja: Karmela Špoljarić - pisac
.DRAŽANA
IVANA KELAVA
rođena 1965. u Tomislavgradu.
Poeziju volim oduvijek. U
srednjoj školi objaviljeno mi je par pjesama u mjesnim novinama „Naše ognjiše.“
Živim u Zagrebu, gdje sam došla studirati i gdje sam upoznala ljubav svog
života i s kojim sam u braku već 30 godina . Blagoslovljeni smo s troje
predivne djece. Kćer mi je prije nepune dvije godine otvorila fb pod nazivom
Ina Fina .Ina je moj nadimak od rođenja i jedino ime na koje se okrenem a ovo
Fina ne želim komentirati, smile emoticon.Na fb sam
otkrila divne poetske grupe i divne ljude koji pišu poeziju. Počela sam i sama
nakon 30 god pisati. Pjesme su mi objavljene u međunarodnim zbornicima Svim na
miru mir veselje, More na dlanu,elektronskoj zbirci Društva živih pjesnika...
DŽEP
Nakupilo se hladnih dana
u meni
.
Srce trne
ko zubi od nezrelog voća
a nema majke
da vikne...nemoj.
.
Modre usne,
modri prsti,
oči lutaju sjećanjem
i spuštaju se na bakine ruke,
uvijek spremne da moje promrzle
ugriju na svojim njedrima.
.
Nagazi me život
ko čizma tratinčicu.
Zaboli,
zagrme ćaćine riječi
nije ti ništa
diži se
.
Davno sam bila dijete.
Sve češće zavlačim ruke
u vaše džepove
snage i ljubavi
i još uvijek se čudim
kako nikada nisu prazni
.
Budim se
u još jednom danu
kojeg ne želim.
Okrećem ovaj svijet
naglavačke
Vraćam Ti
dugo čuvane suze
kao kišu što rominja
kao pljusak
i oluju.
Puštam svoj vrisak
kao
munje
i gromove
Dajem Ti
i škatulu za sne
u njoj je tek čekić
kojim sam
lupala po prstu
da zaboravim
istinsku bol.
Sve Ti vraćam
i znam
da u meni
nećeš vidjeti
paloga anđela
Sageti ćeš se
i ponovo
me staviti na noge
a ja bih
tako rado
zaspala
na Tvom dlanu
Isprepletene misli
s okusom tvog imena
i bojom gavranovog oka
stresam s ramena
poput pahulja.
Koračam u dan
maglovit
poput sjećanja
na oazu spokoja
i
pjevušim
ništa mi neće
ovi dan pokvarit
VALERIO ORLIĆ
hrvatski književnik, pjesnik, rođen u Rijeci 1967 god.
gdje živi i stvara. Književne radove objavljivao u domaćim i inozemnim
publikacijama. Preko petnaest zbirki do sada. Pjesme su mu uglazbljene te
prevođene na talijanski,engleski, njemački, poljski, bugarski i makedonski
jezik.Osnivač je i predsjednik: Hrvatskog književnog društva, te redovni Član :
Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku
pjesnika, Društva haiku pjesnika – Rijeka.
Pokretač je „1.FESTIVALA KNJIŽEVNOSTI – „Dana prijatelja
knjige“ u Rijeci – 2008, te časopisa za kulturu – „Književno pero“
Povjerenik je za ISTRU
Scuola di
Poesia-School of Poetry-Hrvatska Delegacija
PJESNIČE -
PUTNIČE
Gdje
si,
pjesniče – putniče?
Opet
kasniš?
Ovo je
tvoj vlak.
Vozni red je ostao isti
a ti zapeo u pothodniku.
Vlakovođa samo što nije zaplakao
kada
je pokretao lokomotivu,
kondukteru ostade karta više
i
prazno sjedište.
Pjesniče – putniče!
Na tvom mjestu u vlaku
spavaju knjiga i ruže.
KONJANIK
Za ruku
je primim
i privučem u naručje.
A bila je noć nabijenih iona.
Zrak
je mirisao,
po želji uzavrelih tijela.
Osjetim joj nabrekle dojke.
Na
grudima
rascvale se bradavice,
pa poteče bijela sluz niz pupak
Košulja klizne niz tijelo,
noga, međ' noge se sljubi.
Koljeno dotakne svilu,
Zažubori potočić, tijela zadrhte.
Razapnem je i upregnem uzde.
Baš
kao pravi konjanik!
HAIKU
*
Bezbrižno spava,
na ispucanom stolu,
Prašina jutra.
*
Vrhovi Učke
Slučajno dodiruju,
Zaspalo sunce.
*
Svanuo dan,
U daljini gusta magla:
Putuje cesta.
*
Uz mirno more,
Češeri se sljubili:
- S zrakom sunca.
*
Što je to čežnja?
Reci mi u trenutku,
- Spajanja ruku.
*
Grobar spušta
U zemlju crnu – duboku,
Lijes i suze.
Meliha Učambarlić Vuković
Rođena 1066 u Bihać Skoluje se u Lici u Otočcu Završila srednju školu.Poeziju
piše od ranih dana i objavljuje u tisku.Do sad objavila pjesme u 10 zajedničkih
zbirki poezije u periodu 2013-2015.godine.
Objavljujem poeziju na
portalima na internetu i sudjeluje u književnim večerima.Živim i radim u
Zagrebu
SLIKA U ZLATNOM OGLEDALU
Stojim i gledam se te besane noći
što prolazi nad gradom
svoj lik odjeven u zlatne haljine.
U malim zlatnim cipelicama
lupkam o pod
želim da sa tobom plešem.
Ti želiš da me gledaš
dok kitiš me lelujavim nakitima
koji kao da nose svijetlost tvoje ljubavi.
Gledam se odjevena i okićena
nakitom kao iz snova
osjećala sam se da sam u bajci.
Rekla sam ti ne pripadam ja ovdje.
Vrati mi moje šarene haljine
i ogrlicu od jeftinih perli.
Smiješ se u sjećanju
u komadiću slike gdje ja ogledam svoj lik.
Danas i neznam kada i neznam više davno to bi niti kako.
Potrčala sam u zlatnoj haljini izula tvoje zlatne cipelice i
odletjela beskrajnim stubama
tražiti svoje šarene haljine koje sam našla
u prnjavoj ulici među bačenim prnjama
ovog grada.
Poznah svoje šarenilo malenih perli i odjuri daleko
što dalje od zlatnog ogledala
sa prnjavim svijetom.
Gledam se baš sad u tom zlatnom ogledalu
pa sjedim uz kavu i razmišljam
priznajem da nikad nisam bila tužna
za tvojim zlatnim haljinama
moje šarene haljine su mi uvijek bolje stajale.
Pripadam prnjavim ljudima pa šta.
Te zlatne haljine zapravo nikada nisu bile moje
niti dobro mi nisu stajale
nakit je pao kad sam potrčala
skupljao si ga po podu
Moj lik danas u zlatnom ogledalu je moj
ali drukčiji
nestanem više u to ogledalo.
Moj smijeh zvoni ovom sobom
kao i nekad.
Sobom zlatnih ogledala
za koju kažeš da ja tu pripadam.
Vidim se velikog nasmijanog lika
dok mi nosiš veliku košulju svilenu
pa kao sa čipkom urešenu u boji šampanjca
i velike perle od bijelih bisera.
Najteže je skinuti svoju prnjavu odjeću
i iz prnjavih ljudi
doći u tvoj svijet
sobe zlatnih ogledala
i obući tvoje svilene košulje
i krenuti na put
put sjećanja
koji počinje izlaskom iz sobe zlatnog ogledala
pokraj mog portreta na najvećem zidu sobe
na kojem piše
zauvijek ja ti brodovi i more.
Napisaću pjesmu o meni i tebi
Napisaću pjesmu o meni i tebi kad vidimo more.
Putovali smo noćas bespućima ,
po brzim i sporim cestama
da vidimo najljepše more.
Ispunjavaš mi sve moje želje
tako i ovu želju
u kojoj hoću prije jeseni vidjeti more.
Vidjeti more i izlazak sunca u jutro i
skakati po hladnom moru
moja i tvoja umotvorina.
Ti kao ozbiljan ja kao neozbiljna
putnika dva neposlušna čudnih duša.
Zvijezde su nam bile svjedoci i
obasjale dugi do mora put.
Čuli smo šum mora i tihi udarac vala
i u smijehu došetali na brod.
Eto kao da se dva stara ludaka
čine kao djeca kad se penju po brodu.
Ti voliš more,ja volim more ali
mi oboje ne živimo ma moru.
Koji nas to čarobni prah pretvori u sekundama
u blizini mora u sretne ljude.
Dali plima srca
pokrene bonace naših duša.
Nesmeta samo da je more
tad ja pričam sa valom
a ti pričaš sa cijelim morem.
Tad se penješ nevidljivim stubama
da dodirnemo zvijezde.
Skačemo i večeras u more
plivamo i ti me čuvaš
dok i sada pišem pjesmu
umotao si me svojom ljubavi.
Umotavaš me i čuvaš
kao i uvijek da noću ne padnem sa broda.
Ma ništa čudno za mene.
Ti svaki put me spasiš
kad probudim se u moru.
Jurimo ponekad životom kao ono 200 na sat
u ljubavi prema moru nemamo kočnicu.
To more nam je sve i najveće i
najljepše što nas veže.
Priznajem da ću sretna spavati
i sanjati jutro u kojem me ti u izlasku sunca
nasmijan budiš.
Pričaj mi o moru a ja ću tebi o valu
i odmah će san nama morskim skitalima
na oči sam doći.
Umotana morskom ljubavi
na valovitoj sreći
sretnog sjaja zvijezda
more će odnjeti ljubav tebi od mene i meni od tebe
more morskim šapatima u san će doći.
VERICA KUHARIĆ
BIOGRAFIJA: Verica Kuharić
rođena 1972. godine u Varaždinu.Živi i radi u Zagrebu. Odnedavno svoje zapise
objavljujivljuje na mrežnim stranicama. Njena poezija našla je mjesto u
zajedničkim međunarodnim zbirkama, te i u njenoj prvoj samostalnoj zbirci
poezije “OČIMA ČITAM MISLI” 2014. u izdanju KULTURA SNOVA ZAGREB
priča
u kojoj ona voli njega
i on voli nju
priča
u kojoj to jedno drugom
nikad rekli nisu
priča
gdje prešućene riječi
njihova su djela
priča
koja odzvanja noćima
nekim svitanjima
priča
koja priča o tihim jecajima
o strasti njihovih tijela
priča
gdje on ljubi vrhove grudi njenih
ona njega nasred čela
priča
kroz sjećanja koja naviru
koja još sva su tu
priča
koja je beskrajno vjerna
koja živi vjekovima
MENI,
SVEMIRSKOJ SESTRI, KOJOJ SI DONOSIO RUŽE
(posljednji pozdrav
velikom bosanskom boemu pjesniku i prijatelju – Admiralu MAHIĆU)
ne mogu se sjetitkako i gdje sam te upoznala
a mogla sam i ne upoznati Te
mogla sam Ti i ne napisati ovu pjesmu
koja to i nije
Tebi koji si me učio
da moram pisati puno
meni koja piše kratko i malo
Tebi
koji si na skijama
i tenisicama bez vezica
stegnute plavom trakom
za privijenje rana
uklizavao na treći preon
zagrebačkog kolodvora
gdje te dočeklivala ekipa
zagrebačkih pjesničkih boema
ili ključ izrađen samo za tebe
isopod otirača
zbog Tebe
na Griču će
i u ovo podne
opaliti top
koji će označiti početak spektakla
dolaska Bacača pjesama
u Klubu književnika
Hrvatskom saboru kulture
na Trgu bana Josipa Jelačića
gdje će i sam ban uzviknuti :
„Dobro nam došao Admirale!“
crveni tepih ti nikad nije postavljen
ali uvijek
zbog vremenski nepogoda
cvjećarne koje prodaju
samo karamfile
baš tih dana nisu radile
- Evo ti ruža, svemirska moja sestro,
kupljena na tržnici, na kojoj nije bilo sjajnog papira
da je malo ljepše umotaju.
podne .... predvečer...
dok tipka po daljinskom
tražeći jazz
znajući dobro da ja
volim slušalti bluez
pjesnička sarajevska legenda
okliznuo se o jednu od tri sarmi
dvije ostale nedirute
ozlijedu je
zaliječio rakijom
kao blagim oblogom
i zalio sa dobrim kiselkastim
zagorskim vinom iz mojeg podruma
- Ne očekujem od tebe pjesmu
ali važno je da znaš pričati puno
i onda kad ti govorim da šutiš
Ti klinko sa Trešnejvke, Zagorko
Ti koja sigurno imaš sve kao i Tvoja majka
jel' da ćeš me odvesti jednom
drugi put kad dođem
da je upoznam
siguran sam da je divna (mila) žena
kad si Ti njezino dijete
i hvala Ti za jorgan
što mi ga doveze
ove jeseni
sa kojim sam se pokrivao
dok sam bio kod tebe
spasilo me ove zime
napisao sam pjesmu o tome
i ove tenisice pored tvojih
posudit ću
i vratiti kad slijedeći
KLAUDIJA
TOKIĆ
Klaudija Tokić, rođena
15.09.1977.g Živi i radi u Zadru. Ljubav prema pisanoj riječi osjetila je još u
osnovnoj školi a pisanjem poezije aktivno se bavi otprilike oko četiri godine.
Pjesme su joj objavljivane u mnogim zajedničkim zbirkama poezije.
2015. godine finalistica je
Milih Duela.
onaj si
koji se zakleo
kako će me pronaći
i kada zametnem tragove
po nekim divljim
svjetovima
u koje krenuh bosa
onaj
koji je dao obećanje
pustiti jato ptica
u meni davno utamničeno
da premosti daleke rijeke
planine velebne da preleti
sjeti se moj ratniče
kada si krenuo osvajati
samoćom opasane utvrde
kome si se zaklinjao
da osvojit ćeš ih
po cijenu života
kome obećao si
pod rebra ponovo
udahnuti život
do sada pogrešno odhodan
sjeti se
ona sam
ogrnuta šutnjom
što osta nedirnuta
opustošena divljinom
ni sjenkom tvoja
sebi nepoznata
potpuno ničija
Pjesma kojom se prestavila u finalu Milih Duela
Mrtva trka
(završnica)
Tog trenutka sam htjela
pljunuti istini u lice
umjesto priznanja
objaviti joj bez ustručavanja
svevremeni rat
provući se tako
kroz ušicu istinom
u doba najžešće bitke
grizući nokte do krvi
i ne zakišiti
nijekanjem sebe
kroz drhtaj ostati
bez odgovora
na tisuće pitanja
dok mi kucavica
ne zapleše tijelom
zato ne pitaj
odakle muk u meni
koga to moje tišine prešućuju
i zašto se uglavnom u meni
tvoje sumnje u kolutove savijaju
prešutjet ću ti odgovor
jer i bezvukom te ima
sasvim dovoljno u meni
da potraješ momački
za tisuću i još jedno umiranje
MARELA JERKIĆ JAKOVLJEVIĆ
rođena je 26. prosinca 1956. godine u Mostaru, Bosni i Hercegovini.
Objavila tri knjige poezije:
1995.-Ostani šapat,
1997.-Ljubav i smrt; (prevedena na talijanski i njemački jezik)
1999.-Prođi me pjesmom
Pjesme uvrštene u Antologiju ljubavne, antiratne i duhovne poezije.
Kao internacionalna pjesnikinja svoje promocije knjiga predstavila je Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Švicarskoj i naravno, rodnoj Bosni i Hercegovini.
Osim poezije piše i prozu i bavi se slikarstvom.
OSTANI ŠAPAT
Osluhni noć,
tajanstveni šapat.
Dokuči koralje.
Kroz tvoj pogled
treptaj mojih baršuna,
proljeće prožima u meni noć
s tvojim usnama.
Ja gola
sa snagom zemlje
i pjesmom slavuja
pod mišicom
šibam rijekom
sve do mora.
Dižem jedra
i otječem u neznano.
Susrećem sebe,
u meni slutiš mir.
Poput zvijezde odzvanjaš,
uzimaš koralje.
Ostani šapat.
RESTA SUSSURRO
Porgi l'orecchio alla notte,
misterio sussurro.
Intendi i coralli.
Attraverso il tuo sguardo
il frémito dei miei velluti,
la primavera permea in me la notte
con le tue labbra.
Io nuda
col vigore della terra
e il canto dell'usignolo
sotto il braccio
corro in fretta sul fiume
fino a giungere al mare.
Sciolgo la vela
e parto verso l'ignoto.
Incontro me stessa,
in me intuisci la pace.
Risuoni come le stelle,
prendi i coralli.
Resta sussurro.
(Pjesma 'Ostani šapat' prijevod na talijanski iz knjige 'Amore e morte'
prijevod: Giacomo Scotti)
OPIJENA SJENAMA
Ćutim ljeto
opijena sjenama,
vatra je moje kraljevstvo
voda je moja sloboda
ti si gitara moja.
U dubokim modrinama
razletjelim zvijezdama
gube se oči
a usta nijeme pred svjetlošću.
Između valova
jedan val
u pljusku jedna kap
u zraku svjetlost,
između glazba.
I jak me vjetar mota
putovi kruže.
Ovdje me nema.
DUŠO MOJA
Što te sputava, dušo moja,
otima te tijelu,
goni?
A ti grabiš vjetrom,
vrijeme što protječe
golo,
ostavlja sjene...
Znam da bi rado
bez mene hodila svijetom.
I da odeš,
nemirom bi vraćala se.
Dok odlaziš,
vraćaš me snovima davnim,
bljesku djetinjstva...
Dvori moji
napušteni!
Pjesma mi osta,
kao himna,
oči u sljepoći
i bijela staza.
ANIMA MIA
Che cosa t'incatena, anima mia,
ti strappa al corpo,
perseguita?
Ma tu voli col vento,
il tempo che scorre
nudo
lascia le ombre...
Lo so che volentieri
andresti per il mondo senza di me.
Ma anche se te ne andassi
ti farebbe tornare l'inquietudine.
Mentre vai via
mi riporti al giorni lontani
allo splendore dell'infanzia...
Castelli miei
abbandonati!
Mi restano il canto,
come un unno,
gli occhi nella cecità
e un bianco sentiero.
(Pjesma 'Dušo moja' prijevod na talijanski iz knjige 'Amore e morte'
prijevod: Giacomo Scotti)
DANIJELA RAŽOV PALOMA
Rođ.31.03.1965 u Zadru. Od ranih školskih dana pišem.
Pojavom fb objavljem tu.
Član HKD I KLD Resetari.
Pjesme su mi objavljene u desetak zajedničkih zbirki.
2014. sam izdala i samostalnu zbirku poezije „Snovi od Cukra i Soli.“
Pojavom fb objavljem tu.
Član HKD I KLD Resetari.
Pjesme su mi objavljene u desetak zajedničkih zbirki.
2014. sam izdala i samostalnu zbirku poezije „Snovi od Cukra i Soli.“
PROKLETA DALJINA
Daljino nemilosrdnašto si
ukrala dio mene i
bacila u vjetar...
A srce je plakalo
za svojim djelićem
sreće...
patilo, čekajući da ga vratiš....
Prokleta daljino...
moje si sunce sakrila iza
svojih ruku,
duboke brazde boli
ostavila za sobom,
prekrila maglom put moj
odnjela ljubav moju
u nepovrat...
AKO ODEŠ
Oprosti mi
što te toliko volim
da zbog mene
suza ti u oku zasjaje,
oprosti mi
što ne znam drugačije
rijeći nježnosti izreči.
Ali, ako odeš
srce ću stisnuti
tako jako da zaboli,
da prepukne od ljubavi
koju nisi razumio
koju si svojim odlaskom
na patnju osudio.
GOSTI ELEKTRONSKE ZBIRKE
Jesenje
sonate
ZDENKO JELČIĆ – glumac i pisac
Odmor za
umornog ratnika...
Na putu mome iz kraja tužnog srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.
Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na moje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi.
Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena daje sve
i odmor starog umornog ratnika.
Topli su njeni poljupci bili,
topli i vlažni ko vjetar južni:
zvala me ljepoto, zvala me ljubavi,
zvala me šašavko, zvala me ružni.
Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.
Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena koja daje sve
i odmor starog umornog ratnika.
To davno bješe ja nikad više
neću joj ljubit kose plave.
Od drage noći ostaše samo
umorne, tužne vlati trave.
ZDENKO JELČIĆ
Poezija suza
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nećim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode
Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, ćudna poezija kapi.
Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana
Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur pise
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.
ENES KIŠEVIĆ - pjesnik
"A more nemora"
Izvori moraju izgraditi svoj put,a more ne mora.
Rijeke moraju imati svoj cilj,
a more ne mora.
Sunce se mora svijetu dokazivati,
a more ne mora.
Galeb se mora moru diviti,
a more ne mora.
Ribari moraju mreže bacati,
a more ne mora.
Brod mora imati kapetana,
a more ne mora.
Žene moraju čekati mornare,
a more ne mora.
Svijet mora preko pomora,
a more ne mora.
Svijet mora i što ne mora
da bi živio
Svijet mora da bi preko mora
mora vidio.
Svijet mora,
mora,
mora niz rijeku.
Od smijeha se more valja čovjeku.
FRANCESCO CURRO - pjesnik
Sono solo un uomo
Tu, che per scherno mi applaudio mi lodi,
Tu, che mi rivolgi apprezzamenti
lusinghieri e sinceri,
pur sapendo sono solo un uomo!
un uomo semplice,
che soffre, ride, fatica, piange
o si ammala:
con una famiglia, una donna,
dei figli che l'attendono.
Sappiate che semmai poeta fossi
non in questa epoca
ma in altre, darei il mio piccolo apporto
all'umanità.
per ora mi limito semplicemente a viverla.
e tratto con comprensione e compassione, stima
chi seppur tante volte preposto a giudicare
ora non si sente più in grado di farlo!
EDI MATIĆ - pisac
Ipak
Mi nismo nikada
zajedno išli u kino.
Nismo kupovali
cipele, smrzavali se na buri,
zajedno oprali veš,
računali koliko novca imamo.
Nismo sjedili uz
Senu, brčkali noge na Bohinju,
šetali po Rivi,
grijali se uz vatru kamina.
Nismo nikad, zamisli,
ni u Zagrebu bili,
nismo čekali tramvaj,
ni otišli na koncert.
Mi nismo nikada
zajedno čekali Novu.
Nismo kitili božićno
drvce, skrivali poklone,
pozdravljali susjede, praznili ormare.
Nismo si nikad rekli srednje ime, najdražu pjesmu,
pretrčavali cestu, ljubili se pred tvojim ulazom,
razbijali uskršnja jaja, šaputali na šalteru banke.
pozdravljali susjede, praznili ormare.
Nismo si nikad rekli srednje ime, najdražu pjesmu,
pretrčavali cestu, ljubili se pred tvojim ulazom,
razbijali uskršnja jaja, šaputali na šalteru banke.
U stvari... mi nikada
nismo bili zajedno.
Mi nismo nikada
zajedno preboljeli
gripu.
Nismo išli na večeri
poezije, tražili posao,
čitali knjigu,
zamijenili probušenu gumu.
Nismo starili
zajedno, bili mladi zajedno,
osjetili mirise šume,
ni vidjeli Prag.
Nikada nismo proveli
noć u planini,
gledali izloge,
sadili cvijeće, ispraćali mrtve.
Dovraga, zašto mi sve to
toliko nedostaje?
EDIT GLAVURDIĆ –
akademska slikarica
KIŠNO JUTRO, NEDJELJA
Cijelo jutro pada teška, siva kiša.
Preko noći ljeto svojim putem ode.
Jesen važnim dahom zamaglila stakla,
i zgužvala nebo u lokvama vode.
Miriše na sjever, dugu noć i snove,
kapljicama briše sve tragove ljeta.
U njoj nema glazbe, nema uzbuđenja,
dosadom isprala sivo lice svijeta.
Potjerala ljude u kuće, na suho,
Ne vidiš šetača niti čuješ pticu.
Niz staklo bešumno slijevaju se kapi
Ko tragovi suza na umornom licu.
ZORAN TODOROVIĆ – osnivač društveno kulturne stranice
„Pokazivač“
NEDOVOLJNO DOBRA
Pozvao sam je. Znao sam da neće ići,
ali bilo je previše dosadno bez nje, slične njoj. Bila je toliko blizu
željenoj, a opet toliko daleko. Blizu kože, daleko od srca.
Gledali smo utakmicu. Bez nje je ne
bih ni gledao. Rekla je da se veoma lako uzbudim i da sam takav u svemu. Jeste
u pravu.
U jednom trenutku sam je pomešao sa
drugom. I moj prijatelj je. Ne pominjemo imena…pominjemo šanse da postanu
dovoljno dobre. Ona je svoju šansu imala…kao i druge…i izgubila…kao i druge. I
dobiće drugog, kao i druge.
Pitam se vrlo često koliko njih treba
da prođe kroz sito i rešeto. Pitam se vrlo često da nisu rupice na situ nekada
previše uske, nekada previše široke…Ali, one su takve kakve jesu kada ih
nađem…onakve kakve posle mene budu…Onakve kakva sva sita i rešeta u izlogu i
imaju.
Sužavam pogled u želji da ga što više
izoštrim. Pomislim da je to produkt zrelih godina i bremenitog iskustva. A onda
shvatim da je taj pogled njen. Nje, nedovoljno dobre.
